POROD and stuff

Niste dugo vidjeli novi tekst na mom blogu. Razlog i dobar izgovor za tako nešto je rođenje našeg prekrasnog sinčića. Je, znam, svaka majka reći će da je njeno dijete najljepše, pa ni ja po tom pitanju nisam iznimka. :) Kako je sve krenulo i kako je završilo opisat ću vam dolje.

Naša velika želja bio je kućni porod. Ne iz nikakvog pomodarstva već iz spoznaje da jedino u toplini svog doma možemo djetetu osigurati mir i spokoj kojega ne bi dobio u bolnici. Međutim, kako su želje i okolnosti dvije različite stvari, mi smo naučili da ništa nije moguće isplanirati u potpunosti. Porod je trebao biti u bazenu tj. u vodi. Bazen je kupljen, napunjen, soba ugrijana kako sam ja počela osjećati trudove. Bila je to jedna subota kasno poslije podne. Taj dan još smo išli u park s nećakinjom, skuhala sam ručak za nas i još jednog prijatelja. Do tada nisam apsolutno ništa posebno osjećala što bi me natjeralo da pomislim da je porod blizu. Kako sam prvorotka, nisam imala iskustvo trudova od prije.

Tek kasno poslije podne osjetila sam stezanja u trbuhu koja su me natjerala da počnem gledati na sat. Razmak između njih bio je 20 min i počeo se polako smanjivati. Primalja je pozvana i čekali smo ju da dođe do nas. Došla je kasno navečer kada su trudovi postajali sve učestaliji, ali nimalo intenzivniji.

Prošla je cijela subota i još nije bilo pomaka, nedjelju sam dočekala budna i dalje u iščekivanju našeg sina, međutim ništa. Na kraju u ponedjeljak ujutro primalja je odlučila da idem u bolnicu, sporo sam se otvarala i jednostavno nismo htjeli izlagati se riziku.

Bolnicu koju smo odabrali bio je Sv. Duh. Ušla sam u rađaonu u 4h ujutro, ispred mene su upalili svjetla, znači nikoga još nije bilo. Tek su dvije žene ležale u predrađaoni i čekale da ih se smjesti u jedan od bokseva. Porod u bolnici nije ono što mi je bilo u srcu i cijelim putem prema njoj sam osjećala neku težinu jer stvarno nisam htjela da moj prvi porod završi ovako. Međutim, kako stvari i stoje, moje želje nisu izgleda bile u ravnini sa željama mog djeteta. On je odlučio doći na svijet u bolnici. Znači sve ono što nisam željela (bolnica, vaginalni pregledi, epiziotomija, CTG, drip, itd.) sada ću dobiti. OK, pomislila sam u jednom trenutku, sve je to samo jedno novo iskustvo iz kojega ću izaći pametnija. Pustila sam pa što bude da bude. I tako je moj porod trajao dugih 11h. Kažem dugih jer nitko osim mene i muža nije znao da sam ja budna od subote ujutro. Kada je došao red za tiskanje ja više nisam imala snage, ali u svemu tome što me mučilo sa ovim načinom poroda, pojavio se i jedan zdrav i dobar znak u obliku ljudi koji su taj dan u bolnici bili u smjeni. Bila sam okružena sa, po meni, najboljom ekipom koja je tada radila. Doktor i babice bili su predivni prema meni, ispunili su mi svaku želju, dali su mi da se dižem iz kreveta, namještali me u različite pozicije, i što je najvažnije bili su izuzetno strpljivi. Moj muž bio je sa mnom od početka do kraja i da njega nije bilo ne znam kako bih pronašla svu snagu koja mi je trebala. Prolazila sam kroz različite faze, od ljutnje jer me sve bolilo, do straha da li je sve u redu s djetetom, pa čak i do očaja tijekom kojega sam zvala mamu. :) Je, kako sam čula, to nije ništa neuobičajeno.

Muž je bio uz mene tijekom cijelog porođaja, masirao mi leđa, stiskao mi kukove (trudovi manje bole), snažio me kada je vidio da sam očajna i bio je vrlo vrlo strpljiv.

Nema tih riječi kojima bih mogla opisati sve što mi se dešavalo tijekom poroda jer sve što se i događalo, događalo se kako bih na svijet mogla donijeti jedno malo i predivno biće. Sve kroz što sam prošla tijekom tih 11 sati, nestalo je u trenutku kada su na mene stavili našeg sinčića. Onako poluplavog, mokrog i toplog, omotanog u ručnik stavili su mi ga na prsa. Taj prvi dodir kojega sam osjetila izbrisao je svih 9 mjeseci trudnoće i sve iza toga. U tom trenutku, postojali smo samo nas troje. Čak ni doktor koji me šivao nije postojao, nisam osjetila ništa. Vrijeme je stalo. Gledala sam samo njega i muža i nisam mogla vjerovati kako tako nešto savršeno je odlučilo doći na svijet kroz nas dvoje. Pustili su nas skoro 2 sata da se mazimo i ljubimo dok ga nisu odnijeli na pranje, a mene spremili na drugi krevet na kojem sam čekala da me prevezu na odjel.

Na odjelu me dočekala manje idilična atmosfera. Tek jedna sestra za majke i sestra za bebe, a nas čopor rodilja. U sobu su me smjestili sa jednom ženom koja je rodila na carski blizance i ženom koja je taj dan rodila u boksu do mene. Donijeli su mog momčića i sva edukacija o dojenju svela se na to da je sestra ugurala moju sisu malome u usta. Kako su djeca nakon poroda pospana i omamljena, niti on nije povlačio najbolje. Međutim ja sam bila uporna, svaki put kada bi pustio, ja bih mu ponovno ugurala bradavicu u usta. I tako cijeli dan i cijelu noć. Idući dan postao je aktivniji, čak me iznenadio kada je počeo dizati glavu. Ali to je značilo i da je za sve to trebao još više mlijeka kojega ja nisam počela toliko proizvoditi. Uglavnom, cijelu tu noć proveo je plačući tako da su ga sestre odvele na odjel pedijatrije i nahranile s Bebimilom (ovo sam saznala tek kasnije). Tako su napravile i drugu noć. Još što su mi napomenule je da nemam dovoljno mlijeka i da ću morati izgleda preći na dohranu. Nije to baš nešto što želite čuti, a i pitanje je kako bih i imala dovoljno mlijeka drugi dan nakon poroda. Pa nisam ni počela pravo proizvoditi. Uglavnom, jedva sam čekala doći doma i preći na normalnu hranu jer ono što smo dobivale u bolnici me nije niti moglo dovoljno nahraniti. Konačno je došao i taj dan i mi smo krenuli doma.

EVO ME STIŽEM

Cijelo vrijeme slušam priče o tome kako su moje prijateljice osjetile lažne trudove. A ja čekam, pa čekam… i ne osjećam ništa. Bar sam ja tako mislila. A misliti je… svi znamo što. :) Uglavnom da stvar bude smješnija, ja sam u zadnjih par tjedana imala lažne trudove, samo sam ja očekivala ne znam ni sama što. Moje iskustvo s lažnim trudovima je slijedeće, umjesto boli koja se povezuje sa pravim trudovima (bol koja ide od leđa), ja sam osjećala u donjem dijelu trbuha naprezanje kao kod menstrualnih bolova. Kako je trbuh veliki i kako su svi organi u mom tijelu pomaknuti da bi stala maternica sa djetetom, čak mi se ponekada činilo da su ti bolovi više povezani sa radom crijeva. E, onda su mi objasnili. Sve to ide jedno s drugim, pojačan rad maternice (stezanje i opuštanje mišića koje potiskuje dijete prema van) utječe na peristaltiku crijeva i tjera nas na WC sve češće. Meni ponekada je bilo sila na WC, ali jednostavno nije ništa izlazilo. :) Da se jednostavno izrazim. I ovo je trajalo oko 2 tjedna (kada se sjetim i pogledam unatrag).

Ali onda jedan dan doživjela sam nešto sasvim drugačije. Sjedila sam i gledala jedan predivan film (Orgasmic Birth), kojega preporučujem svim budućim parovima da pogledaju, i osjetila sam poznatu menstrualnu bol kako raste, a zatim me oblila vrućina. Ona se penjala od srca prema vratu i konačno kada je došla do vrha glave, ja sam se u potpunosti izgubila. Zapiljila sam se u neku točku ispred sebe i kao da sam otplovila. Ovaj osjećaj me odnio u potpunosti negdje izvan tijela i izvan stana u kojem smo bili. Sve zajedno je trajalo oko cca 10-20 sekundi (muž je mjerio), ali ja sam imala osjećaj da traje satima. Vrijeme nije bilo mjerljivo, postojao je samo osjećaj nekog zibanja i mirnoće, kao kada ležite na leđima na mirnom moru, a grije vas sunce. Sve je postalo totalno minorno, a jedino što sam osjećala je vrućina. Sat vremena nakon toga, došao je još jedan, bio je još intenzivniji i vrućina je bila još jača, a trajao je duže. U tom trenutku sam shvatila da me taj trud odnio još dalje i da sam malo izgubila pojam o svemu što me do tada okruživalo. Bilo je kao da ništa ne postoji. Samo je taj trenutak pulsirao oko mene. Osjećaj blaženstva, mira, nečega božanstvenog bio je oko mene. Kao da sam bila omotana u zaštitnu tkaninu iz koje je izašao cijeli život. Bila sam dio svega, ronila sam okružena jednom nevjerojatnom ljubavlju koja se sve više stiskala oko mene. I onda je opet prošlo, mjerili smo i ovaj je trajao oko 30 sek. I nakon toga je sve stalo. Svako malo osluškivala sam da li će se opet ponoviti, ali sati su prolazili i dalje ništa se nije mijenjalo. Sve do navečer. Baš nešto prije spavanja, oblio me još jedan val, međutim nisam ni stigla zaroniti i on je nestao. Ali nakon njega odmah je došao još jedan, jači i dulji, trajao je oko 1 minutu, i njemu sam se u potpunosti prepustila. Otpustila sam sve kočnice, strahove, bilo što što me ograničavalo i bila sam spremna roditi taj tren. Znala sam da se radi o lažnim trudovima, ali osjećaj koji me prolazio nakon njih bio je kao orgazam.

Otišla sam u krevet uzbuđena jer sam mislila da je to to, da će me u neko doba ujutro probuditi trudovi i da ćemo uskoro vidjeti naše dijete. Ali kako sam zaspala tako sam se ujutro i probudila. Međutim, novi dan donio mi je iščekivanje kada će se pojaviti novi trudovi. Ali taj dan nisam osjetila apsolutno ništa osim ritkanja djeteta i naprezanja crijeva. Bila sam razočarana, ne zato jer mi je dosta svega (kako neke trudnice pred kraj se osjećaju) već zato što želim vidjeti dijete, uzeti ga i početi dojiti. Skroz sam opsjednuta dojenjem. :)

Istina je da svako malo trčim na WC i da me i to veseli jako. Osim toga, trudovi sam percipirala kao nešto sasvim normalni, veselila sam se svakom. Postali su mi kao najfinija droga na koju sam se u vrlo kratkom vremenu navukla. I htjela sam ih osjetiti i opet i opet i opet.

Ovi trudovi iako su bili lažni pokazali su mi novi perspektivu u cijelom procesu rađanja. Oni te pripremaju na osjećaje koji dolaze kasnije, treba im se samo prepustiti. Ne treba bol shvaćati kao bol već kao jedno novo iskustvo koje je pred nama. Jer kada sam uronila u taj osjećaj shvatila sam da je osjećaj boli samo površan, ali kada uđeš u njega vidiš koliko je ta bol imaginarna. Ispod nje postoji samo veliko more ljubavi iz kojega se rađa novi život.

VAGINALNI PREGLED PRIJE PORODA

Evo nas skoro pred porodom i mene polako hvata neki nemir. Ne radi se o strahu već o iščekivanju da konačno vidimo našeg malog dečkića. Kako se približava taj famozni kraj, sve me više okolina stišće da odem obaviti taj vaginalni pregled. Kao znat ću onda točno kada ću roditi. Priznajem da sam skoro poklekla pred njihovim objašnjenjima zašto je to vrlo važno. Nije vam svejedno kada ste prvorotkinja, priznajem. Sve mi je novo. Nemam živog i svježeg iskustva ranijih trudnoća s kojima bih mogla usporediti sve ovo što mi se u organizmu trenutno dešava. Ali isto tako, kada se okrenem u sebe dolazim do spoznaje da je većina stvari suvišna, pa tako i taj vaginalni pregled.

Prvo, i kod ranijih pregleda na početku trudnoće taj pregled mi je bio totalno neugodan i krajnje invazivan. Kako je sve dolje nježno i osjetljivo, prsti moje doktorice bili su totalno strano tijelo koje nije imalo nikakvo pravo biti tu. Ona je nježna i pažljiva, ali da je imala prste od vate, vjerujete mi, imala bih isti osjećaj.

Ginekolozi rade vaginalni pregled rutinski, kako bi znali koliko je žena u određenom trenutku pred porod ili tijekom samog poroda otvorena. Kako je maksimalna otvorenost 10 cm tijekom koje dolazi do poroda, tako oni točno mogu predvidjeti koliko je još vremena ostalo do poroda. Računa se da je za svaki centimetar otvaranja potrebno 1h. Znači ako ste otvoreni 5 cm TEORETSKI vam je potrebno 5h da se otvorite do 10 cm tj. ostalo vam je 5h do poroda tj izgona djeteta. Rekla sam teoretski, jer prirodu nije moguće kontrolirati, pa tako nitko ne može reći da kod svake rodilje vrijedi gore navedeno pravilo.

Od svih mojih prijateljica koje su rađale, ne znam niti jednu koja je voljela te vaginalne preglede. Međutim, prati nas taj jedan mit da su ti pregledi izuzetno važni pred kraj termina. Često se i mi kao trudnice ili pacijenti šutke podvrgavamo tim pregledima, jer uzimamo zdravo za gotovo da osoba u bijeloj kuti zna što radi i da se to tako jednostavno radi i da je to dobro.

Tijekom vaginalnog pregleda, ginekolozi mjere nekoliko stvari:

• Otvorenost (dilatacija) – koliko je cerviks otvoren (10 cm je najveća otvorenost)
• Zrelost – konzistencija cerviksa. Na početku on je tvrdoće kao recimo vrh nosa, zatim omekšava do konzistencije ušne resice i na kraju je mekan kao unutrašnjost obraza
• Stanjenost – ova karakteristika označava koliko je cerviks tanak. Ako si zamislite cerviks u obliku tunela dužine cca 5 cm, onda oznaka 50% stanjenosti znači da je on sada duljine od 2,5 cm. Logično je da kako se cerviks mekša i otvara, on se istovremeno i stanjuje tj. skraćuje.
• Položaj – označava položaj bebe u odnosu na zdjelicu. Mjera je izražena u plusevima i minusima. Položaj označava koliko se beba „spustila“ u zdjelicu. Oznaka 0 (nula) govori da je dijete u zdjelici, dok negativna oznaka označava da dijete pluta. Važno je da se govori o pozitivnim vrijednostima.
• Položaj djeteta – Opipavanjem linija na lubanji djeteta, gdje se kosti još nisu spojile, može se odrediti kako je dijete okrenuto. To je moguće jer su prednje i zadnje fontanele (mekana mjesta) drugačijeg oblika.
• Položaj cerviksa – cerviks će se pomaknuti u poziciju koja je smještena više naprijed.

Većina doktora koristi podatke koje su prikupili tijekom vaginalnog pregleda kako bi odredili kada bi porod trebao krenuti, da li je beba dovoljno nisko u zdjelici. Ono što nedostaje ovoj računici je nešto što je teško definirati i opipati.

Porod nije mehanizam, ne radi se tu o jednostavnom stezanju i opuštanju mišića i izguravanju djeteta van. Porod je nešto sasvim drugačije i veće i mističnije nego što bi većina doktora željela priznati. Ne radi se tu samo o tome koliko je cerviks otvoren, mekan ili bilo što od navedenog gore. Znam žene koje su bile i do 7 cm otvorene, pa nisu bile niti svjesne da su pred porodom. Isto tako znam one koje su i po par mjeseci prije poroda bile otvorene i do 6 cm, a rodile su ili u terminu ili par dana prije termina. Naravno da postoji i suprotna situacija.

Jednostavno, vaginalni pregled nije mjerilo uz pomoć kojega možete predvidjeti kada će porod krenuti. To je zato jer on ne uključuje u svoju računicu i sam porod i položaj tijekom poroda. Za vrijeme poroda prirodno je da se djetetova glava poprima oblik prostora kroz koji prolazi i da se majčina zdjelica pomiče.

Za vrijeme poroda, vaginalni pregled ne mogu točno odrediti koliko ste blizu izgona, pa i njihova učestalost bi trebala biti svedena na što manju mjeru. Naročito ako je došlo do bilo kakvog puknuća membrana.

Drugi i ne toliko minorni razlog protiv vaginalnog pregleda je rizik od infekcija. Ukoliko se ovaj pregled radi oprezno, korištenjem sterilnih rukavica, on će pogurati normalne bakterije, koje se nalaze u vagini, prema cerviksu. Također postoji i povećani rizik da će ovakav pregled uzrokovati pucanje opne. Neki ginekolozi često rade i ogoljenje opne koja odvaja vodenjak od cerviksa. Ideja je da će ova reakcija stimulirati proizvodnju prostaglandaina (hormona koji potiče porod). Međutim ovo nikada nije dokazano da je učinkovito.

Na samom kraju samo mi, rodilje, možemo odlučiti što je ispravno tijekom trudnoće. Neke žene odbijaju vaginalne preglede, neke traže da ih se tako pregledava tek nakon 40-tog tjedna, neke žele da ih se pregledava kod svakog pregleda itd. Važno je da smo mi te koje diktiraju pravila kojima želimo da se naša trudnoća vodi. Mi smo te koje donosimo na svijet dijete i ono što je najvažnije, ono što trebamo zapamtiti je da mi ne nosimo neugodnost, već živo biće.

SITNO BROJIMO...

Evo nas još imamo 2 tjedana do tog famoznog termina. Međutim, tko zna kada će se ovaj post naći na blogu s obzirom da ispred njega ima još dosta tekstova. U prvim danima nakon poroda, oslonit ću se na muža koji će povremeno postavljati jedan po jedan tekst.

Svi me pitaju kako se osjećam sada, ipak to je uskoro. Ne znam što bi rekla, nisam od onih koje su toliko lude od trudnoće i svih tih hormona i jedva čekaju da rode, ili čak mole doktore da ih porode. :) Vjerujem da je to zbog toga što sam svjesna da nisam ja ta koja određuje datum svog poroda, već to malo biće koje točno zna kada mu je vrijeme za izaći van. Lagala bih kada bi rekla da ne osjećam težinu bebe i na leđima, kukovima, nogama i svim dijelovima tijela. Sve je tu, sve osjećam, svakim danom sve više, ali to su slatki bolovi. To mi priroda govori i polako me priprema za porod. Naš dečkić se već spustio dobro u zdjelicu i spreman je za izlazak. Još par dana da se sredi i evo ga van. :) Stalno idem na WC, ruke i noge mi natiču, zglobova praktički na nogama nemam, sve je to jedna ravna linija od koljena do zglobova. Kada se pogledam, sjetim se odmah onih Tom&Jerry crtića kada gazdarica dolazi po Toma, a jedino što joj vidimo su ogromni zglobovi. E tako sam i ja sada. Ali sve je to u opisu stanja u kojem se trenutno nalazim. Svi me isto tako pitaju da li sanjam već porod, jer kako su mi objasnili, pred kraj trudnice već sanjaju o svom porodu. Ja sam to prosanjala odavno. Sada samo što mi je na pameti je dojenje. Jedva čekam kada ću to malo biće uzeti na ruke i početi dojiti. I jedva čekam osjetiti njegov miris tijela. To su trenuci koji su mi na pameti. Za porod se ne brinem, znam da će sve biti u najboljem redu i da će porod proteći savršeno kako bi i trebao. Mirna sam što se toga tiče. Za porod je sve spremno, a detalje o tome kako je sve proteklo, moći ćete pročitati na blogu.

Muški, ne brinite se, neće biti slikanih detalja poroda jer nemam ni namjeru pokazivati slike svog djeteta ili naše obitelji nakon poroda. Čak i na Facebooku gdje mogu staviti slike da ljudi vide, nećemo ih stavljati. Za pravo, od kada sam saznala da sam trudna nismo stavili niti jednu našu novu sliku. Mislim da je to bespotrebno. Ako netko želi, neka samo izvoli, sve pa i to, u životu je samo stvar osobnog izbora. Ne želim biti misteriozna ili zatajna kako bi privukla pažnju, već smatram da nema potrebe dijete previše izlagati na van. Pa nije ono maskota ili trofej kojega smo osvojili. :)

Kako smo nas dvoje malo svjesniji situacije u kojoj se dijete nalazi prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, odlučili smo se za neke mjere koje bi netko mogao nazvati drastičnima. Kako dijete provede 9 mjeseci u maternici u kojoj je pupčanom vrpcom povezan sa majkom i tijekom tih mjeseci živi i raste u uvjerenju da je jedan s majkom i svijetom koji njih dvoje okružuje. Stoga, je vrlo važno sve šokove svesti na minimum nakon njegovog rođenja. Zamislite si, 9 mjeseci ste u zatvorenom prostoru kojega doživljavate kao cijeli vaš svemir. Odjednom izlazite van i shvatite da majka nije dio vas i da je svemir još veći nego što ste mislili. Naravno, govorim o sobi u kojoj se dijete rodilo. A sada si zamislite kako je kada izađete s njim van. To je još veći svemir u kojem ne samo da postoje i drugi ljudi koji vam se cijelo vrijeme unose u lice, već postoji i mnoštvo drugih zvukova koje ste do tada čuli isključivo tiho ili tiše nego što je to sada. Ne da je to šok već zahtjeva ogromno naprezanje za tako mali organizam.

Zato je naš cilj, dijete polako upoznavati sa svijetom oko njega. Prvo neka vidi što ga sve okružuje, neka se upozna sa svojom najbližom okolinom, a onda nakon toga idemo sa ostalim članovima obitelji i to malo po malo. Ne zanimaju nas nikakvi posjeti u prvih mjesec dana (osim posjeti novopečenih baki i djedova, teta, tetaka), a čak niti oni bar jedno 2 tjedna. I naravno ne svi odjednom. Neka se redaju polako, malo jedni, pa malo drugi. Dijete, majka i otac trebaju se na pravilan način povezati. Prvih nekoliko dana dijete to isključivo radi mirisom i opipom. Majku je već odavno upoznalo, jer je boravilo u njoj tih 9 mjeseci. Međutim, sada slijedi dugi način upoznavanja. Dodirom i mirisom, preko mlijeka koje mu je najvažnija hrana. Isto tako i otac igra vrlo važnu ulogu u povezivanju. Smatram da nakon poroda, nakon što se dijete daje majci na gole grudi, isto tako bi ga i otac morao držati na sebi. Njegov miris je isto nešto novo s čim će se dijete susresti u daljnjem rastu i razvoju. Majka je važna, povezanost koju su njih svoje imali tijekom trudnoće ne može se reproducirati niti opisati, a kroz dojenje ta povezanost se dalje učvršćuje. Međutim, otac koji nema mogućnost dojenja (ili ima, kako sam nedavno pročitala u jednom novinskom članku) trebao bi jednako tako biti ključna figura u razvoju svojeg djeteta. Preuzimanje dužnosti kao što su kupanje ili presvlačenje su pohvalne jer na taj način pomaže majci da se odmori, ali emotivna povezanost s tim malim bićem je itekako važna.

Tko smo mi?

Da li ste se ikada zapitali što je definicija nas samih ili kako bi definirali pojam JA. Što je to što nas definira? Ako se pogledamo u ogledalo i ogulimo masku koja je na nama, strahove, misli i osjećaje, što ostaje iza svega toga? Većina nas će odgovoriti da nam ostaje duša ili duh. A ako pretpostavimo da duša ili duh ne postoji izvan uma, što bi rekli na to? Ono što bi nam svima trebao biti cilj je da se vidimo kao multidimenzionalna bića čija je srž bezgranična. Ona je pročišćen Temeljni Izvor Postojanja koji je ukalupljen u ovaj ljudski izgled. Kada bi mi svi bili u harmoniji sa ovom frekvencijom Temeljnog Izvora, lako bi mogli razumjeti da je sve ujedinjeno u jedinstvo i istinu. Svaka osoba je za pravo portal u samu sebe, a taj portal je točka iz koje možemo dohvatiti našu Bezgraničnu Jezgru koja prebiva u svima nama. U tom momentu, ljudsko tijelo je samo ljuštura koju kada skinemo sa sebe, shvaćamo da smo u svojoj prirodi u stvari bezgranični. I baš iz ovog saznanja, shvaćamo da smo svi jednaki i da u toj jednakosti mi smo JEDNO. Vrijeme traženja informacija koje su izvan nas samih je gotovo. Traženje i praćenje učitelja, guru-a, religija, duhovnih putova je završeno. Isto tako potraga za nekim ili nečim tko je alternativni krivac je također gotovo. Sam fokus trebao bi biti u tome da svatko traži svoju savršenost u samome sebi.

Govorila sam prije o „kutiji“ u kojoj većina nas egzistira. „Kutijom“ ja nazivam neko stanje u kojem te kao u svojevrsnom zatvoru. Taj zatvor je imaginaran naravno, ali svejedno postoji. On može biti razlogom zašto se uvijek ponašamo na isti način, zašto nas ljudi uvijek trpaju u isti koš, kako bi mi rekli. Pravi problem nastaje kada taj zatvor ne smatramo zatvorom, a na čuvare ne gledamo kao na čuvare. Neki ljudi su nesvjesni svog zatočeništva. I upravo zbog toga niti ne nastoje izaći iz zatvora, već suprotno tome ukoliko i traže izlaz iz nečega to je većinom dosada, siromaštvo, bol, loše veze, bolesti, depresija itd. Sprječavanje da osoba dostigne svoj vrhunac kao savršeno i bezgranično biće koje živi u vječnom i bezuvjetnom jedinstvu i istini nije niti na zadnjem mjestu na njihovom popisu.

Možemo reći da je pravi izlaz iz svega ovoga zapravo „buđenje“ svijesti tj. pronalaženje svojeg pravog JA koje je bezvremensko i bezuvjetno i kroz čije „oči“ možemo shvatiti i vidjeti da ne postoji nikakva odvojenost od mene ili bilo koje jedinke koja je na planeti Zemlji. Ova igra koju igramo i koju smo odabrali igrati je tu da bi nas naučila i kroz koju ćemo doći do određenih spoznaja. Neki od nas bi rekli da trebamo za pravo ascendirati… međutim sam pojam ascendencije i nije toliko nevin pojam. Lijepo zvuči, to nam je nova riječ koju ćemo moći koristiti, ali bilo bi dobro uvidjeti što ona donosi ukoliko odlučimo se povući za tom idejom. Kako bi razumjeli sam pojam što znači ascendirati trebamo prvo se zapitati koje je prapočelo ovog pojma. Smatram da je acendencija proizašla od same polarnosti tj. od odvojenosti. Religija je rekla da je Izvor ili Bog izvan ljudskog bića tj BITKA i da taj Bog ili Izvor živi u nekoj drugoj dimenziji i vremenu i prostoru, kao u potpunosti odvojeno „biće“ od samog čovjeka. Mi ljudi nismo vrijedni Boga, međutim sama religija dala je u ljudima koncept vjere. Imajući vjeru, Bog će se spustiti i spasiti nas, naravno ako smo vjernici i ako pognute glave i bez imalo preispitivanja bilo kakvih dogmi, slijedimo njegove zapovijedi. Zatim je došao pojam ascendencije, on nije došao iz religije, već iz duhovno-mističnih izvora koji su opet pozicionirali ljude da ne bi trebali pasivni u prakticiranju svoje vjere. Oni bi trebali znači imati težnju da ascendiraju ka Izvoru. Drugim riječima, umjesto da čekamo da Bog dođe k nama, mi bi trebali se vratiti Bogu. Ljudi bi, pod pravim vodstvom, mogli naučiti kako ascendirati i postići božanstveno u sebi i postati sami svoj učitelj. Tako bi mogli služiti Bogu i Njegovom kraljevstvu kao poslanici Svjetlosti.

Religija i duhovnost imali su u svojoj srži iste ideje, s tim da je jedina razlika bila u tome što je religija bila više pasivna, dok je duhovnost aktivna. Prva ideja ascendencije je da težnja za Izvorom koji je izvan nas samih i evo nas opet na početku. Evo opet te odvojenosti. Svaka ideja koja počinje od odvojenosti vraća nas na početak. Znači sama ascendencija nije aspekt Bezgraničnog. Nije potrebno ići bilo gdje izvan nas samih kako bi pronašli same sebe, Boga, Svjetlost, prosvjetljenje ili ascendenciju. Ako to pogledamo s drugog aspekta, ako smo samoodrživi i ako Božanstveno postoji u svim anama, gdje to točno trebamo otići da bi ascendirali? Radi se za pravo samo o razumijevanju, a ne o ascendenciji, a to razumijevanje ima u svojoj biti bezgraničnu jedinstvenost, jednakost i istinu svog BITKA u svim poimanjima života. I što je najbolje, nikome nismo dužni ništa. Nikome nismo dužni platiti ni kune. Nema niti jednog majstora ili učitelja ili gurua koji bi nam išta mogao dati, a što ranije nismo zaslužili ili znali. Ne postoji niti jedna škola, ili rang sposobnosti, knjiga ili predavanje koje bi mogli pročitati ili poslušati. Sve ovo je vrlo jednostavno i lako. Ukoliko djelujete i živite kao bezgranično biće koje vidi da je jedno sa svime oko sebe vidjet ćete koliko vam je to jednostavno i prirodno. Nitko vas neće osuditi čak i ako odlučite takav način života prakticirati pod svaku cijenu. Htjela bih nešto raščistiti, za one koji misle da je učitelj ili guru taj koji će ih im reći neke specijalne riječi koje će ih magično usmjeriti prema prosvjetljenju. VARATE SE LJUDI! :) Ako netko vjeruje da će samo što pročita knjigu postati prosvijetljen, vara se, ukoliko netko vjeruje da recitiranjem mantre postaju prosvijetljeni opet se varaju. Ne želim ulaziti u sukobe s bilo kime, ali činjenica je da većina ljudi koja na ovom planetu prakticiraju bilo kakav oblik spiritualnosti, okultne magije, religije ili čak znanosti žive u obmani. Ako djeluju iz vjere u kojoj žive to će ih dovesti do istine, kada su oni sami istina. Njihovo djelovanje stvara još veći jaz između svjesnosti i istine. Novo doba u koje ulazimo temelji se na rušenju zidova između te svjesnosti i istine.

Business or no business

Bliži se kraj termina, što znači da ćemo uskoro imati novog člana naše obitelji koji će nas naučiti puno novih stvari. Ovih 8 mjeseci mi je prebrzo prošlo. Sjećam se kako sam mislila u 9 mj. prošle godine kako ima još vremena do 4 mjeseca kada mi je termin. Ali evo me, nisam se niti okrenula, a već sam skoro pa pred kraj. Krevetić je došao danas, robica i sve dekice i ručnici su oprani, podrum je pun stvari i samo se čeka kada ćemo ih polako početi donositi gore. :) Ostalo nam je još nekoliko sitnica za kupiti i to je to. Ali tih nekoliko sitnica odgađam već duže vrijeme. Svjesno znam da još ima vremena. Ne žuri mi se nigdje.

Sjećam se tog 9 mjeseca kada su mi na poslu prognozirali da ću se doma samo dosađivati i da ću se htjeti vratiti na posao. Paaaa… ne mogu reći da sam to osjetila. U ovih 8 mjeseci mi nije bilo dosadno, nadoknadila sam s čitanjem knjiga sve ono što sam odgađala prije jer nisam stizala, imala sam vremena za obitelj i otkrila sam puno novih stvari o sebi koje nisu prije došle na površinu.

Jedna od njih je da, eto prije sam se doživljavala kao veliku poslovnu ženu, ušla sam u taj program rada, putovanja, sastanci itd. itd… Međutim nakon nekog vremena postala sam umorna od svega toga. Umarala su me putovanja u autu, sastanci više nisu bili uzbudljivi, život sam počela gledati malo drugačije. Shvatila sam da je život ono što je zujalo pored mene dok sam ja vrtila program u svojoj glavi da nemam vremena, da se sve mora odmah obaviti i da su novci ti koji nas čine sretnim. OK, opet naglašavam, na žalost svijet u kojem živimo je materijalan i traži novce s kojima ćemo kupiti hranu, platiti račune, međutim pitanje koje sam si ja postavila u tom trenutku je: Koliko nam stvarno treba? Realno, živjeti sretno ne traži 50 000 kn mjesečno na računu. Živjeti sretno znači, živjeti u svakom trenutku, otići u šetnju s djetetom jer te to moli taj tren, igrati se u parku sa psom, šetati uz zalazak sunca ili samo čitati knjigu. Niti jedan iznos novaca na mom bankovnom računu ne može nadoknaditi sreću koju ja osjećam sada, ma ne samo sreću, već i mir. Ne mogu opisati osjećaj tišine jer mobitel ne zvrnda cijelo vrijeme ili mailovi ne dolaze u naletima od 10 komada svakih 10 minuta. Divim se majkama koje imaju u sebi tu mirnoću da ostave dijete nakon 6mj ili nakon godine dana i odu raditi.

Kako je moj jedan prijatelj zaključio, biti domaćica je idealan posao. Nemojmo zaboraviti da i te žene rade po cijele dane, kuhaju, čiste, spremaju, a za to jedinu i najbolju plaću koju imaju (ako su sretnice) je ljubav i zahvalnost svojih ukućana. Smatram da se treba uvesti i to zanimanje i da one trebaju biti plaćene za to. Pa ako plaćamo svećenike raznoraznih religija (da, da sve to nama ide iz plaće na račun poreza i prireza), zašto se ne bi izdvojilo i za kućanice/domaćice. Ne degradiram niti jedno zanimanje, prošla sam ih nekoliko, samo želim reći da ne bi trebali biti licemjerni. Opet naglašavam, nitko od nas nije u potpunosti isti i svaka žena (jer ja ovdje mogu govoriti samo iz perspektive majke i žene) vodi svoj život najbolje što zna. Nikoga ne osuđujem, ovo su moje misli i moja razmišljanja koja će me dovesti u smjeru u kojem JA želim da moj život ide. Samo tako, da se razumijemo.

Ono što želim reći je da se sada kao kućanica/domaćica i uskoro majka osjećam ispunjenije nego što sam se osjećala kada sam bila poslovna žena. Sreću, bar u mom slučaju, čine male stvari. Šetnja po suncu, posjet prijatelja s kojima ću pogledati neki film, čitanje neke inspirativne knjige, sklapanje krevetića itd. Nešto za što prije nisam nužno imala vremena. Ma dobro, imala sam, ali sam si tako predočila. Uostalom, tko ima snage nakon napornog dana u uredu ići se još šetati ili voziti biciklom sat vremena. Radije se zakopamo pred TV i gledamo gluposti. Zato nas i filaju sa svim tim glupim serijama.

I što imamo od života, život nam se svede na to da si govorimo, evo još par godina do penzije pa ću onda živjeti. A što ćete onda? Tada smo, zbog načina života kojim živimo, oronuli, stari, bolesni, ispijeni i nemamo vremena za ništa. Djeca su odavno roditelji, koji vode iste isprazne živote koje smo i mi vodili. I pomiču se prema budućnosti koju mi u tom trenutku proživljavamo. Ja to ne želim za svoje dijete.

Bolesti

Nazvala sam ovaj tekst ovako jer mi se nekako ovaj gornji počeo sve više produživati, a mislim da nitko ne voli čitati tekstove koji su duži od stranicu i pol. :)

Evo kako sam doma i imam vremena i pročitati knjige koje čekaju već duže vremena da budu pročitane, tako imam vremena i za mala putovanja u sebe samu. Pa se počinjem pitati i razgovarati sama sa sobom nad nekim stvarima za koje prije nisam ni obraćala pažnju. Razlog tome mogu biti i ovi tekstovi, gdje ispišem svoje misli i time oslobodim mjesta za nove. Kako se ono kaže, čaša uvijek mora biti prazna. Ako je puna, u nju više ništa ne može stati. Naravno da ne govorim u čaši vina ili pive, već o umu i koji se svakim danom po nekoliko puta puni i prazni.

Stari Kinezi vjerovali su, a ovi mladi još isto tome vjeruju, da je tijelo sačinjeno od kanala kojima prolazi energija. Ne govorimo o krvi ili živcima, već govorimo o akupunkturnim kanalima. U Indiji oni se zovi Nadi. Njihova uloga je da nose životnu energiju koju indijci zovu Prana, a kinezi Chi. Pravilnim i konstantnim tokom životne energije kroz tijelo (koja onda dolazi do svakog organa i održava ga zdravim) naše tijelo je zdravo i vitalno. U trenutku kada se neki od kanala „začepe“ dolazi do tzv. problema u organizmu. Te „probleme“ mi zovemo bolestima. Kinezi su to rješavali kroz akupunkturu, indijci meditacijom i tehnikom pravilnog disanja (tzv. pranayame). Mnogi ljudi danas odlaze na jogu, na istezanje tzv. hatha jogu, i nakon toga osjećaju se dobro. Razlog tome je što tijekom joge nauče pravilno disati i kanali se otvore i tok energije kroz tijelo postaje protočan. Isto tako, meditacijom tj. ponavljanjem određene mantre, umire se misli i meditant dolazi u stanje u kojem je sve usporeno. On dostiže tzv. nultu točku u kojoj vidi misli, ali se ne hvata ni za jednu od njih. Sve je to super, međutim pitanje je što nakon toga. Često nakon joge ili meditacije vraćamo se u prvobitno stanje tj. ono u kojem živimo i boravimo ostalih 22-23 h. :) Vraćamo se u stres i „probleme“ kroz koje prolazimo iz dana u dan. Ono što moderni, zapadni, svijet ne shvaća je da meditacija ili joga nije dovoljna ukoliko se provodi 2-3x tjedno 1h. Pitanje je što i kako ćete proživljavati svoj život u ostalim periodima u kojima vas neki trener ili učitelj ne vodi. Isto je i sa odlascima kod kiropraktičara. Svaki dobar kiropraktičar će vam reći da njegov rad nema smisla ukoliko si vi sami nećete pomoći. On će vam u tih kratkih par minuta namjestiti kosti u položaj u kojem bi trebale biti, ali ako ćete vi ostatak dana provesti sjedeći u nepravilnom položaju sav njegov trud se ne isplati. Tek svjesnim djelovanjem moći ćete promijeniti svoj stav, obratiti pažnju na to kako se držite tijekom dana i pomaci će se vidjeti.

Ista je situacija i sa bilo kakvom meditacijom ili jogom. Da, to sam krenula gore pisati. Nije samo važno kako ćete se osjećati tih par sati, već kako ćete se osjećati i ponašati kroz ostatak dana. Djelovanje i življenje u onom miru kojega osjećate tijekom meditacije trebala bi biti vaša realnost. Odvojeni (emotivno) od svega što se dešava oko vas možete živjeti potpuno. Jednostavno ne reagirati na bilo kakve podražaje iz svijeta koji nas okružuje. Naravno da nećete biti „anal“, treba biti razuman i svjestan da živimo u materijalnom svijetu i da smo odabrali ovaj život, te da prema tome moramo poštovati zakone koji se u njemu nalaze.

Sa svim ovime htjela sam napomenuti da, ukoliko smo mirni i ukoliko ne dozvoljavamo da nas išta izvana izbaci iz tog našeg blaženstva, svi naši energetski putovi u tijelu bit će u potpunosti protočni. Bolest kao takva postat će nepoznanica za nas.

Evo je opet… kiša!

Baš kada sam pomislila da je zima otišla evo opet jeseni. Ovih nekoliko dana sunca koje sam vidjela iskoristili smo maksimalno. Red šetnji po parkiću, red sjedenja na klupici jer trbuh je već poveći i leđa osjećaju teret kojega nose. Opet naglašavam, ne žalim se, sve je to u opisu stanja u kojem se nalazim. Tijekom šetnje odabrali bi klupicu koja je na suncu, pa bi se okrenuli i malo gledali sunce. Još nije jako tako da je i gledanje ugodno. Moram priznati da mi je to baš nedostajalo. OK, bilo je sunce i tijekom zime i znala sam ga gledati, ali nije to to. Kako se približava ljeto sve se budi, pa tako i sunce koje nas svakim danom sve jače grije. Dobro, možda ne baš danas. :)

Kako su prošle tjedne obilježili odlasci svim doktorima (prvo pregled, pa drugi pregled, pa opća praksa, pa zdravstveno itd), primijetila sam nešto što me totalno iznenadilo. Ljudi koji su prolazili pored mene bili su totalno izgubljeni. Glave su im bile pognute, samo su gledali u pod, a mali broj onih koji su podigli pogled imali su izgled ispijenosti. Ali nema to veze s vremenom i s činjenicom da li je padala kiša ili ne. Primijetila sam da je većina ljudi takva bez obzira na vrijeme. Tako da se više ne možemo izvlačiti na to.

No, dobro, ono što me zaprepastilo je da je ovakvo ponašanje kod ljudi postalo „normalno“. Znači normalno je izgledati ispijeno i općenito loše, dok čovjek koji hoda uzdignute glave i smiješi se svijetu i ljudima oko sebe, je automatski nenormalan i spreman za ludnicu. Ili se odmah pomisli da mu se ovaj podsmjehuje. Samo bih htjela skrenuti pozornost na činjenicu da svi mi kada vidimo životinju koja se tako vuče i izgleda ispijeno, prvo što pomislimo je da je ona bolesna ili na izmaku snaga. Zašto onda prema tome čovjek, koji je isto životinja ima privilegirani status i zašto prirodni zakoni za njega ne vrijede?

Naše tijelo je savršeno stvoreno da nam u svakom trenutku pokaže što ne valja. Ali mi smo ti koji smo odlučili poslušati nekog drugog (npr. doktora) koji nam govori da smo meteropati ili da imamo u sebi manji oblik depresije. Istovremeno, gle čuda, taj isti doktor ima za nas čudotvoran lijek koji će nam izliječiti određenu „poteškoću“. Ne degradiram liječnike, smatram da godine koji su oni utrošili na svoje obrazovanje su godine koje mogu nekome vratiti život. Ali svi mi znamo da je vjera u život ta koja će taj život i održati. Ako duša odumire, niti jedno tijelo ju ne može vratiti. Možda bi se svi (pa tako i doktori) trebali okrenuti i promatrati „bolesnike“ iz jednog novog kuta. Znači, ukoliko nam dođe osoba koja ima problema s niskim tlakom, možda ne bi trebali odmah uzeti blokić i prepisati za nju neku magičnu tabletu koja će mu taj tlak podići i vratiti u „normalu“. Možda bi bolje bilo malo sjesti porazgovarati s tom osobom i promotriti tu „poteškoću“ kroz malo šiti spektar. Možda je ona pod pritiskom na poslu, možda joj je obiteljsko stanje loše itd. A svi ti nagomilani „problemi“ pokazuju svoje djelovanje na tijelu. Jel svi mi znamo, svi mi vidimo nešto što moramo riješiti, ali hvatamo se rješavanja samo kada nam voda dođe do grla i kada se fizički počnemo osjećati loše. Da li bi liječnički recept trebao umjesto nekog lijeka sadržavati preporuke za odlazak u prirodu, razgovor sa bračnim savjetnikom ili suprugom ili neki drugi „alternativni“ način suočavanja s „problemom“ kojega ta osoba proživljava. Realno gledajući, kljukanje tabletama ne dovodi do rješavanja ičega, ona „problem“ koji je tu, samo potiskuje. Niski tlak je i dalje niski, samo je umjetno održavan na razini koju mi ljudi zovemo „normalnom“. Ono što uzrokuje taj niski tlak je i dalje prisutno. Ubrzo tablete za povišenje krvnog tlaka mogu uzrokovati nakupljanje vode u organizmu. I što tada? E tada će ta osoba dobiti tablete za mokrenje. Znači da li je osoba izliječena? Pa i nije, osim toga uz „problem“ kojega je imala prije, tablete koje su magično djelovale na njega, uzrokovale su neravnotežu na drugom kraju. I tako u nedogled.

Um = savršeno računalo

Negdje davno sam pročitala ovu tvrdnju. Prije se nisam toliko obazirala na tako nešto, ali s vremenom sam postala sve svjesnija koliko je to istinito. U želji da se ne ponavljam, ponavljam se vjerojatno iz teksta u tekst, a to je zato jer da bi nešto upisao u svoj novi program, trebaš ponavljati iz dana u dan. Recimo kao pisanje. Kada smo bili mali, nismo znali držati olovku u ruci, ali konstantnim ponavljanjem smo naučili ne samo držati olovku već pisati i na hrvatskom i engleskom jeziku. Shodno tome, nastavit ću se ponavljati.

Mi smo mašine za stvaranje realnosti. Mi stvaramo vlastitu stvarnost cijelo vrijeme. Sve shvaćamo kroz odsjaj nekog sjećanja tj. ogledala u pamćenju. Ono što nam se može nametnuti kao pitanje je da li onda to znači da samo živimo u velikom simulatoru prostora ili ne. Uvijek postoje odluke o smjeru u kojem se naš život može kretati, to nikada ne bi smjeli zaboraviti. Čak i ako nam se ponekada čini da nama svima upravlja neki puppet master, a mi smo samo lutkice u njegovoj ruci, sve je to iluzija.

Opet znamo da u nama postoji nešto što neki nazivaju duhom, dušom ili svijesti. Ona je ta koja vozi i upravlja ovim odijelom kojega mi nazivamo tijelom. Bez svijesti, tijelo bi bila samo nakupina tkiva odložena sa strane kao odbačeno odijelo nakon cjelodnevnog nošenja. Četiri sloja tjelesnog "odijela" imaju više vrsta senzora (tj. osjetila) uz pomoć kojih hvataju što se sve događa u okolinu u kojoj boravi. Zanimljivo je da je poznato u svijetu da misao može utjecati i promijeniti tijelo. Većina ljudi ne utječe na realnost na konstantan i solidan način zbog toga što ne vjeruju da to mogu. Da li to znači da ako mislimo da možemo hodati po vodi, da ćemo to i uspjeti? Pa, rekla bih da je to istina. To možemo reći za bilo koje pozitivno razmišljanje. Svi se mi možemo truditi da uvijek razmišljamo pozitivno. No kod većine ljudi to obično znači da imaju tanak sloj pozitivnog razmišljanja prevučen preko velike lopte negativnog razmišljanja. Tako da pozitivno razmišljanje nije zbilja onakvo kakvo se čini. To je često samo prekrivanje negativnog mišljenja kojeg imamo. Kada razmišljamo o stvarima, činimo stvarnost konkretnijom od onoga što jest i to nas obično zatoči. Možemo se upitati: Da li je stvarnost toliko kruta, da li sam ja nevažan i ne mogu je promijeniti. No ako je realnost moja mogućnost tj. mogućnost same svijesti automatski se nameće pitanje kako je mogu promijeniti? Na ovaj način smo proširili sliku o nama samima tj. došli smo do točke u razmišljanju kada vidimo da nismo samo obične lutkice koje netko pokreće kako mu se svidi. U starom razmišljanju, ja ništa ne mogu promijeniti zbog toga što nemam nikakvu ulogu u realnosti. U novom načinu i obrascu razmišljanja, JA biram iskustvo. I na taj način, doslovce,

ja stvaram svoju realnost.

Ovako kada gledamo jedan drugoga, primjećujemo i dolazimo da zaključka da smo različiti, ali u stvari ako pogledamo malo dublje vidjet ćemo da to i nije sasvim točno. Izvana je makroskopski svijet, kojega mi percipiramo preko osjetila vida. Međutim duboko u nama postoji i svijet naših stanica. Zatim tu je svijet naših atoma i svijet jezgri. Ovo su sve potpuno drugačiji svjetovi. Svi oni imaju svoj vlastiti jezik i svoje zakone. Oni nisu samo manji već je svaki od njih potpuno drugačiji i ono što je najvažnije je da se oni nadopunjavaju. Svi smo mi građeni od tih atoma i stanica, ali na svačiji ne samo izgled već i djelovanje i poimanje života djeluje i ova makroskopija izvan nas. Znači radi se samo o različitim poimanjima istine koju svatko od nas doživljava na način koji mu je najprihvatljiviji. Ali ono što je nepobitno je temeljna istina jedinstva. U toj najdubljoj, subatomskoj razini svih naših stvarnosti svi smo mi jednako tj svi smo mi JEDNO.

Podsvijest – Svijest - Nadsvijest

Puno puta sam spominjala ove pojmove i ne mogu, a da ih ne objasnim tj. da prezentiram svoj način gledanja na ove pojmove. Mnogi narodi i religije su nastojale približiti ove pojmove i potaknuti ljude da bar malo pokušaju shvatiti da to nisu tek riječi na papiru, pa im se i ja u tom nastojanju pridružujem.

Ljudski um je odvojen u tri primarna funkcionalna mehanizma: Podsvijest, Svijest i Nadsvijest. Ova tri dijela međusobno se isprepliću i stvaraju ono što mi danas nazivamo svjesnim stanjem tj. našom realnošću.

Podsvijest je skladište krvnog naslijeđa, dok je Svijest skladište samog individue. Ono što je važno razumjeti je da osnovni obrasci razmišljanja i mišljenja dolaze iz Podsvijesti i Svijesti. Dok mi vjerujemo da smo individue, jedinstveni, unikatni ili kako god to želite nazvati, trebamo za pravo uvidjet da to nije cijela istina. Ne u kontekstu ovog trojnog dijela uma. Mi smo svi djelomične kopije naših roditelja tj. obiteljskog slijeda koji su opet djelomične kopije svojih itd… itd. Upravo zbog ovoga i nakon mnogo generacija mi i dalje djelujemo po istom principu pohlepe, odvojenosti i samo uništenja, što je sve smješteno u Podsvijesti. Osoba koju gledamo u ogledalu je samo bolje obučena, nosi ljepšu masku na licu, ali duboko u nama samima za pravo su isti osjećaji, misli i ponašanja. Socijalno i kulturalno uvjetovanje preko TV-a ili čak samog sistema obrazovanja, zamišljen je da zabavi pojedinca za vrijeme njegovog razvoja tj. od 3-14 godine života. Na taj način pripremaju nas da se uklopimo u matricu realnosti koja nas okružuje. Čak i oni koji nisu konformisti, koji na sebe gledaju kao da ne djeluju unutar „kutije“ su zapravo unutar nje isto tako. Ukoliko živimo i djelujemo unutar ova tri dijela uma (a većina nas egzistira tako), tada djelujemo u polarnosti. Polarnost (odvojenost, percepcija sebe kao odvojenog tijela od svega oko nas) hrani trojni sistem. To je zato jer je ljudsko biće izgubljeno u odvojenosti, koja je smisao trojnog sistema.

Podsvijest je ono dijete u nama koje kada zatvorite oči vidite kao malo uvrijeđeno biće koje sve, ali apsolutno sve shvaća ozbiljno. Kada kažete „Joj.. kako sam glupa (glup) jer nisam to i to primijetila (primijetio)…“ ili „Ubija me ovaj posao…“ itd… vaša Podsvijest slegne ramenima i kaže… OK to želiš, to ćeš i dobiti. Ona se nikada ne raspravlja s nama, već prihvaća ono što joj ti kažeš. Ona nam kroz cijeli život pokušava ukazati na neke naše pogreške ili propuste, a mi, s obzirom da samo naučeni na logični slijed razmišljanja i djelovanja, konstantno ju (Podsvijest) marginaliziramo. U našoj podsvijesti nalaze se odgovori na sva pitanja koja postoje, a ona nam se stalno obraća - posredno. Preko snova, kroz intuiciju, vizije, flash backove, iracionalne osjećaje-mržnje, ljubavi, sve je to povezano s onim nakupljenim stvarima u našoj Podsvijesti. Svi smo mi dobili mogućnost i imamo mogućnost slobode. Upravo ta naša sloboda je sloboda misli i to nam nitko ne može oduzeti, ako naravno mu to pravo ne damo. Naša Podsvijest je kao mali kompjuter, jer ne radi razliku između dora i zla. Za nju ne postoji dobro ili zlo. Sve što odlučimo u životu je tu da nas nauči nečemu. Ne postoji apsolutno dobro ili apsolutno zlo. Osim toga naša Podsvijest je spona između nas i naše Svijesti tj. onog djela nas koji percipira tko smo i što smo i naše Nadsvijesti. Uf, ovo je još jedan veliki pojam. :) Nadsvijest je kako i riječ kaže iznad Svijesti. To je dio nas koji sve zna, sve vidi i koji ima „kontrolu“ nad cijelim našim životom. Sagledava nas u svim dimenzijama vremena i prostora i daje nam onoliko da spoznamo koliko smo spremni u tom trenutku. Kako je ovo naše super biće ili naša super svijest spremno nam dati što u tom trenutku nam treba, kako bi ili nešto iskusili i kroz to iskustvo naučili i spoznali neke dijelove sebe, ono isto ne razlikuje dobro od lošeg. Iskustvo je takvo kakvo je, možda ćemo kroz neki osjećaj kojega bi mogli definirati kao lošeg, baš naučiti neku dobru stvar. Ili ćemo iz nekog dobrog osjećaja ili događaja naučiti nešto loše o sebi kao o pojedincu. Upravo zato je teško definirati što je dobro, a što loše. Pojam dobrog i lošeg je definiran kulturnim i društvenim standardima koje nam je nametnula okolina u kojoj živimo.

Nadsvijest zna sve, a jedini put do naše Nadsvijesti je preko Podsvijesti. Međutim kako smo mi bića koja više vjeruje logici i razumu, zapostavljali smo godinama tu komunikaciju sa našom Podsvijesti, tako da više ne možemo čuti niti najmanji glasić od nje. Polako i sigurno trebali bi ponovo nastojat vratiti povjerenje tog malog djeteta, koje će nam otvoriti vrata prema djelu nas koji je u stanju pokazati nam koliko je svemir velik i koliko smo mi veliki u njemu. Često je pristup u prvoj komunikaciji sa Podsvijesti radiestezija. Naime korištenjem viska, rašlja L-štapova ili bilo kojih drugih sličnih naprava, dajemo našoj Podsvijesti da progovara kroz nas i da razvijamo tu osjetljivost i osjećajnost. Ako ste ikada pokušali raditi s jednom od ovih uređaja (ja sam osobno radila i radim s viskom) znat ćete da je put dug. Međutim jednom kada uspostavite ponovni kontakt sa Podsvijesti vidjet ćete da ćete uskoro dobivati sve više odgovora na vaša pitanja. Naravno da dolazimo i do činjenice da ponekada ne dobijemo nužno sve odgovore jer naša Nadsvijest (koja je u kontaktu sa Podsvijesti) zna koji nam je cilj i što je nužno nam reći u tom trenutku, tako da ukoliko nismo spremni saznati odgovor na neko pitanje ili jednostavno nam nije vrijeme ići u tom smjeru, nećemo ga dobiti. Nakon dugog rada sa viskom primijetit ćete da čak i dogovor na pitanje znate prije pomicanja samog viska, što znači da je kontakt sa Podsvijesti jak i da vam visak nije potreban. Međutim, kako smo mi ljudi vrlo intelektualna bića, često vrlo usmjereni na lijevu stranu mozga (racionalnu, logičnu), teško nam je bez vizualnih pomagala uspostaviti bilo kakav kontakt ili još bolje vjerovati da je to moguće.

Peti pregled (početak 2 mj.)

Evo nas sa petog (i zadnjeg) pregleda kojega smo obavili kod ginekologa. Točno kako sam i pretpostavljala naš malac (koji nije toliko mali) ima 1,8 kg. Ginekologica je napomenula da ima velike noge i ruke i GLAVU. Ovo zadnje me nije nasmijalo, jer sam se odmah sjetila da će ta glava ići prva. :) Ali šalu na stranu, sve je super. Čak nam je i mahnuo tijekom ultrazvuka. Ne znam da li je to bilo jer nas je htio pozdraviti ili nam reći da ga prestanemo ometati u njegovom miru i tišini.

Kako je već veliki, sve mu je manje mjesta i svaki njegov pokret osjećam intenzivnije nego prije. U početku su to bili mjehurići koji škakljaju i čine svaku majku presretnom kada osjeti svoje dijete po prvi put. Svaki mjehurić ili leptirić (kako ga god želite opisati) izazivao mi je smijeh, a on je čini se uživao u škakljanju svoje mame.

Zatim su se ti mjehurići pretvorili u jače lupkanje uslijed konstantnog okretanja i otkrivanja novih položaja koje može zauzeti. Svaki ovaj pokret je bio novost za mene, osjetila bih ga, ali da ga osjetim pod rukom, trebala sam ju dobro prisloniti na trbuh.

Sada ne samo da ne moram prislanjati ruku, već je vidljivo svaki put kada se okrene bar malo. Trbuh mi se izvija prvo u jednu, pa zatim u drugu stranu. Lijepo je to za vidjeti, postanete nekako svjesniji da to malo biće raste i da ima svoj tempo i životni bioritam. Recimo, otkrili smo da je on noćna ptica. Baš kada se ja primirim i odlučim spavati, on nema mira. Valjda mu je interesantno tek onda javljati se i okretati. Jedne večeri, legli smo malo kasnije, i tek što sam zaspala probudili su me takvi pokreti da sam se ustala u sjedeći položaj. Kako sam do tada osjetila da je bio okrenut već glavicom prema dolje, čini se da je baš tu večer odlučio da mu je dubljenja na glavi već pomalo dosta i sada smo popreko. Ali dobro, kako god njemu odgovara meni odgovara isto.

S obzirom da se i moj muž vrlo aktivno uključuje u cijelu trudnoću od samog početka, često zna leći pored mene i pričati mu. Postavi se vrlo blizu trbuhu i priča što mu već padne na pamet. Važno je samo da mu dijete čuje glas. U jednom trenutku mu je tako pričao i točno kod usta mog muža mali se nekoliko puta ritnuo. Apsolutno sam sigurna da je to bila ruka i kao da nam je tim malim činom htio reći da nas čuje i da mu je baš lijepo. Imamo nadimak za njega… ritko. :)

Otkrila sam da je najbolji način za smirenje intenzivno hodanje, ok to se sada više ne može nazvati hodanjem već geganjem u mom slučaju, ali mali se smiri. Čim stanem, evo ga opet. Bit će to aktivno dijete, ali neka. Volim kada ga osjetim kako je pun života i energije.

Kada smo već kod geganja, prijavljujem da su mi se kukovi već dobro omekšali. Od početka 1 mj ove godine osjećam nelagodu u kukovima, koja se naročito osjeti kada se iz jednog položaja u kojem sam duže vrijeme, prebacujem u drugi. Blažen je bazen u tom slučaju. Kada sam u onom bestežinskom stanju uživam. Uz to što još i vježbam, osjećam se lakše i ne osjetim tu nelagodnu bol u kukovima. Tijekom pregleda, ginekologica mi je malo i kukove ispipala i komentirala da će porod biti brz. He, he… neka, neka… točno je i meni tako neki osjećaj došao.

Kako sam se skroz navukla na mliječne proizvode (sve osim mlijeka), uživam svako jutro popiti veliku šalicu kefira. Ali ne bilo kojeg već onoga kojega mi napravimo doma. Osim što nam se ekonomski više isplati (7kn je 0,5 l kefira kupljenog u dućanu, a iz 1L mlijeka koje košta oko cca 4 kn dobijete skoro 1 L kefira) i zdraviji je. Toliko je fino da sam čak i muža zarazila, a on prije nije kefir nikako pio. Međutim, kako se ta kultura razvija ko luda, kome treba neka se javi jer mislim da ćemo uskoro biti preplavljeni sa kefirnom kulturom. :) Naravno da svo to pijenje radi čuda i na mojoj crijevnoj i vaginalnoj mikroflori i stoga ga preporučam svima. :) Taman mu treba 1-2 dana da fermentira 1L mlijeka u kojega ga stavimo. Ovisno o tome koliko kiselo i gusto želite. Ali dobro, toliko od mene danas. Uživajte u životu. :)

Strah i ostale stvari

Evo, kako mi se bliži taj dan, preplavljuju me razni osjećaji. Čujem ostale trudnice po prvi put da ih je strah poroda jer to boooliiii…. Jaaaakoooo. :) Hm, ajmo ovako curke moje. Sve smo mi bile svjesne kako se djeca rade i kako dolaze na svijet. Gledale smo milijun filmova u kojima je porod bio ili u potpunosti ili djelomično prikazan. Kako trudnoća odmiče i kako se tijelo mijenja, trebale bi biti sve svjesnije čina koji nam se približava.

Ok, možda mogu govoriti samo iz svoje perspektive, ali evo kako se porod približava ja sve nekako jedva očekujem kada će to malo biće doći na svijet. Da ga mogu zagrliti, izljubiti i osjetiti miris njegove kože.

Jednako tako, moje je mišljenje, da većina žena koja imaju „problema“ kod poroda za pravo u sebi imaju neki strah od mogućih bolova koje će osjetiti. Nemojte misliti da ja živim u lala land-u i da si govorim da bolova neće biti. Normalno je da sam prolazak djeteta kroz rodnicu koja se još rasteže uzrokuje bolove, ali isto tako nemam namjeru iz dana u dan bojati se tih par sati koje ću provesti u nekoj neugodi. Kao što sam prije rekla, realnost kakvu si složiš u glavi i projiciraš iz dana u dan, će biti tvoja realnost. Moja slika kroz koju ja gledam porod je da će on biti brz, lagan i maksimalno elegantan. Prije nekog vremena pisala sam o psihičkom stanju u kojem žena treba biti ili bi trebala biti kako bi porod bio što prirodniji i glađi. Ako s vremenom prihvatimo porod tj. sam čin rađanja djeteta kao nešto što se prirodno događa i ako položimo vjeru u to da je naše tijelo savršeno onakvo kakvo i je i da ono samo po sebi zna što i kako raditi u trenutku kada trudovi počnu, tada „problemi“ kao što su ne otvaranje, ne započinjanje trudova i ne pucanje vodenjaka su stvari o koje ne treba potrošiti niti trenutak za razmišljanje. Međutim, ukoliko ste preokupirani sa mislima o problemima koji bi mogli nastati tijekom poroda, naslušali ste se groznih priča o nekim ženama koje su urlikale od bolova, bojite se da će vas boljeti, podsvjesno govorite svojim tijelu da za pravo ne želite roditi. Kako naša podsvijest prihvaća sve što joj kažete onom djetinjom naivnošću, tako će i ovo definirati kao nešto što je vaša želja. Sav taj strah uzrokovat će „probleme“ kod poroda. Jedan od mnogih scenarija „problema“ postat će vaša gorka realnost. Zašto o tome uopće razmišljati? Kod mene to nije opcija, pa ne znam odgovor na postavljeno pitanje. Da li se taj strah javlja samo iz činjenice da se žena boji boli kod poroda ili su tu dublji problemi iz prošlosti (možda ste jednom kao dijete čuli da vas jedan od roditelja za pravo nije želio, bojite se da ćete biti loš roditelj, strah vas je nećete financijski moći uzdržavati dijete ili ste samohrana majka…). Kako god bilo, uvijek se treba vratiti u taj mir i tišinu u kojoj imate direktnu povezanost sa svojim višim JA koji u svakom trenutku zna što je najbolje za nas i koji direktno komunicira s našom podsvijesti, shvatit ćete da je sav strah bespotreban. Sve čega trebate biti svjesni je da je naše tijelo savršeno i da savršeno zna kako i što napraviti u danom trenutku. Dajte si vremena i poslušajte svoje tijelo koje reagira u skladu sa informacijama koje dobiva od djeteta. Namjestite se kako vam u tom trenutku odgovara, hodajte, legnite se, olakšajte si… uživajte u tom jedinstvenom trenutku kada na svijet donosite novi život.

Ogledalo, ogledalce…

Svi mi, prije bilo kojeg izlaska iz stana, zastanemo pred ogledalom kako bi provjerili kako izgledamo. Da li nam frizura dobro stoji? Jesmo li boje koje nosimo na sebi dobro posložili? Da li nam je šminka razmazana? Itd… itd…

Društvo nas je naučilo da postoje određene regule ponašanja kojih se treba držati, ako želimo biti prihvaćeni u tom istom društvu. Međutim, malo nas obraća pažnju na ono što je uistinu bitno, a to je stanje našeg unutarnjeg JA. Koliko god se uljepšavali, šminkali, depilirali i sređivali općenito, našu nesigurnost teško ćemo sakriti od unutarnjih očiju bilo koga s kim se susretnemo. Nešto u našim očima, pokretima i djelovanju pokazivat će da smo nesigurni i da se ne osjećamo dobro u koži u kojoj se nalazimo. To može biti rezultat raznih situacija koje su imale svoje začetke u našoj najranijoj dobi, ali ako smo nesvjesni o njima, teško ćemo ih moći promijeniti. Počela sam o ovome pisati jer smo muž i ja čvrsto odlučili da ne želimo koristiti nikakva kolica niti bilo kakve guralice za dijete, u prvim mjesecima njegovog života. Razlog tome je što dijelimo mišljenje da dijete od trenutka kada se rodi treba osjećati zaštićeno i sigurno. Netko će reći da se ono može osjećati zaštićeno i sigurno i kada je u kolicima i to nekim ultrasuper soničnim. :) Sa kočnicama, suspenzijama, ovakvim ili onakvim kotačima. :) Ja bih vam htjela približiti to iz perspektive koja je meni najbliža. 

Dijete u majci boravi oko 9 mj. Nalazi se u njenoj maternici, pliva u bestežinskom stanju okruženo tekućinom moja filtrira sve, od najglasnijeg zvuka trube do najjačeg svjetla. Sve u tom okruženju je stvoreno da ga zaštiti i održi sigurnim dok ne završi svoj put razvoja. Ono što najjače čuje je glas majke i oca i otkucaje njenog srca. S tim zvukom živi tih 9 mj. Ne samo to, dijete živi u uvjerenju da je jedno sa majkom i sa svime što ga okružuje.

I sada nakon tih bajkovitih 9 mj dolazi u realnost u kojoj će boraviti od sada pa nadalje. Prvo, što ga dočeka je neko lice, čiji glas prepoznaje, i polako dolazi do spoznaje da on i majka više nisu jedno tijelo. Nema više one topline udobne maternice već se suočava sa svijetom u kojem živi. Sve mu je preglasno, ako je još i zima, teško zadržava toplinu tijela, onaj ugodan ritmički otkucaj srca kojega je čuo, više nije tu. Još kada ga se doji, osjeti toplinu majčinog tijela i čuje otkucaje srca, ali nakon toga, dok spava u svom krevetiću ili dok se vozi u svojim ultrasupersoničnim novim kolicima, toga nema.

Priznajmo si, kolica koja koristimo, nisu za dobrobit djeteta, kao da je njemu ili njoj imalo važno da li se vozi u kolicima koja su ove ili one marke. Kolica su izmislili lijeni ljudi, kojima je tlaka i napor nositi svoje dijete. Ne bih se čudila da za nekoliko godina izmisle i lebdeća kolica, da nam guranje istih bude još lakše. Kada ste roditelj (bilo da je dijete još uvijek na putu ili se radi o djetetu koje je već rođeno) svjesni ste da ste se odrekli nekih komfornosti koje ste si do sada priuštili. Ne izlazite više puno, broj prijatelja je manji jer neki ne vole djecu (ali takvih vam niti nije žao izgubiti), pa ne dolaze kod vas, više vas ne privlači kaputić iz izloga već vam je draži onaj kompletić za dijete, itd, itd. Tko nije bio svjestan ovih detalja, da ne ulazim u one suptilnije tj. duhovnije sfere, onda je djelovao totalno nesvjesno jel jelte… društvo nas uči da je logično i razumno imati dijete ako ste u braku. Ali ok, vratimo se mi našim kolicima. Naime, muž i ja smo se oboružali raznoraznim nosilicama koje se mogu koristiti umjesto kolica. Navedene nosilice olakšavaju nošenje djeteta, omogućavaju nam da se nesmetano krećemo i obavljamo različite radnje nesmetano, a opet dijete je blizu oca ili majke, osjeća miris njegove ili njene kože, čuje otkucaje srca itd. Naravno da se opet ne radi o već gotovim nosilicama već smo uzeli u obzir i krhke kosti i građu djeteta, pa smo se odlučili za tri. 

Jedna je elastična marama uz pomoć koje je moguće dijete nositi od tek par mjeseci. Može ju se vezati na različite načine, tako da dijete u njoj je postavljeno u različitim položajima. Tako naprimjer, može biti postavljeno kao da ga nosite na prsima dok spava, može biti u položaju kao da ga njišete (ili kako bi rekle naše mame, nunate), može sjediti, može vam biti na leđima itd.

 Zatim tu je tzv. sling marama, koja je dobra, ali kako je svo opterećenje samo na jednom ramenu, radije sam se u početku odlučila za elastični maramu. Kada će dijete biti jače i kada će moći samo sjediti, sling se može koristiti za vezanje tako da dijete sjedi na boku. 

U trenutku kada će dijete moći samo sjediti, prelazimo na tzv. Mei Tai. Sve ove marame ili nosilice inspirirane su postojećim iz nekog od naroda koje već milijunima godina koristi takav način nošenja djece. Tako je Mei Tai porijeklom iz Kine. 

Djelujući na taj način i omogućavajući djetetu da svoje prve mjesece života provede tako blizu roditelja, utječe na njegov daljnji razvitak. Takvo dijete gradi i osjeća sigurnost jer su njegovi roditelji tu za njega, osjeća se zaštićeno i iz takve okoline djeluje dalje. Opće je poznato da djeca koja se više nose, manje plaču, zdravija su (u smislu da dobivaju brže na težini, imaju bolju koordinaciju, bolji tonus mišića, te osjećaj ravnoteže), bolje vide svijet u kojem se nalaze (naime pogled na svijet im nije sveden samo na razinu koljena odraslih s kojim dolaze u kontakt tijekom šetnji), brže postaju neovisna i samouvjerena, brže i lakše zaspu, brže uče o svijetu oko sebe i ono što je najvažnije sretnija su. Do sada nisam stavljala nikakve reference, ali sada mislim da bi bio red. Nisam od onih koja se poziva na radove drugih ljudi, jer sve što sam pisala je stečeno iz vlastitog iskustva, ali ovdje ću stvarno učiniti iznimku jer ovo gore navedeno JOŠ nije moje iskustvo. :)

Increased Carrying Reduces Infant Crying: A Randomized Controlled Trial, Urs A. Hunziker MD, Ronald G. Barr MDCM, FRCP(C), PEDIATRICS Vol. 77 No. 5 May 1986, pp. 641-648
Current knowledge about skin-to-skin (kangaroo) care for preterm infants. Anderson GC., College of Nursing, University of Florida, Gainesville 32610
Children Need Touching and Attention, Harvard Researchers Say, By Alvin Powell, April 09, 1998

Genije u svima nama

Eto, kada imaš vremena, uhvatiš se tako neke knjige koju ne ispuštaš iz ruku jer ti zaokupi zanimanje. Većinom to je zato jer ti podastre dosta novih saznanja, o kojima prije nisi ni razmišljao, a s druge strane natjera te da se počneš pitati o nekim činjenicama koje si kao dogmu naučio tijekom svog dugogodišnjeg školovanja.

Mnogo puta sam već pisala, a i vjerujem i osjećam da je to istinito, da je naš um jednako snažan i jak kao i bilo koja tvar koju nam netko može dati u svrhu da nam „poboljša“ zdravlje. Danas se nalazimo u položaju kada nam moderna medicina pruža mnogo prednosti vezanih uz izlječenja, međutim istovremeno dolazimo do spoznaja da odgovori ili rješenja koja nalazimo izvan nas mogu nadmašiti samo dogovori ili rješenja koja nalazimo u nama samima. Kroz zadnjih pola stoljeća znanstvenici su pretpostavljali da je svijest iznikla kao rezultat povećavanja kompleksnosti organizma. Opće je vjerovanje da je živi svijet evoluirao od bakterije do neke jednostavne životinje, zatim od nje do sisavaca koji jedini imaju veliki mozak. Ti sisavci su jedini mogli, posjedovanjem velikog mozga (neokorteksa) razviti svijest. Razvijanje svijesti objašnjavalo se potrebom kompleksne životinje (sisavca) da se nosi sa sve većom kompleksnosti životnih situacija u kojima se nalazio. Kod naših učenih znanstvenika, prvo se razvila materija, a zatim svijest. Znači prema tome, svijest se razvila kao rezultat interakcije milijuna molekula unutar našeg organizma. Znači sva ova kompleksnost i funkcioniranje svodi se na običnu „kutiju“ punu neurona. Međutim, ono što nam iskustvo govori, a novi segment u znanosti (pod nazivom epigeneza) objašnjava i dokazuje, je da svijest mijenja i organizira materiju. Ona nam za pravo cijelo vrijeme pokazuje da svijet koji se nalazi vani je pod utjecajem i onog najmanjeg pomaka kojega mi napravimo unutar nas samih.

Uzmimo vrlo jednostavan primjer. Naime, svatko je sposoban promijeniti svoj stav i djelovanje jednostavnom odlukom (sada, da li to želimo ili ne želimo učiniti je sasvim druga stvar). Svaki dan je pregršt novih mogućnosti za djelovanja koja su nesebična, naravno ukoliko smo mi budni da ih možemo prepoznati i reagirati u tom smislu. Možemo ohrabrivati ljude oko sebe, reći im neku dobru i lijepu riječ, te učiniti neko dobro djelo. Možemo se pomoliti bilo kojem božanstvu koje je najbliže našem srcu. Možemo meditirati. Možemo isključiti TV i početi čitati knjige koje će nam obogatiti srce. Možemo isto tako pogledati koji inspirirajući film ili poslušati neku muziku koja nas smiruje.

Iako je svaka od ovih metoda drugačija, sve one djeluju na stres. Bez obzira koju metodu koristili, mehanizam koji je uključen je uvijek isti. Koristimo ih kako bi pomaknuli svoje emotivno stanje iz napetosti prema smirenosti. Sva ova ponašanja možemo odabrati namjerno, te na taj način potaknuti gene radosti. Što ćemo dalje raditi s njima, oblikovat će našu daljnju budućnost.

IMENA LUDA

Od kada smo saznali da čekamo dečkića, svi nas pitaju kakvo ćemo ime dati mališi. Posudili smo čak i knjigu sa 100 000 imena. Kao, možda ćemo tamo naći neko ime koje će nam biti dovoljno zanimljivo i intrigantno, pa ćemo ga dati svom djetetu. Prije svega, s obzirom da će to ime biti s njim cijeli njegov život odluka je pala da bude kratko i jednostavno za izgovoriti. Bez puno Č, Ć, Ž, Š itd znakova koje bi mogle postati kamen spoticanja u budućoj komunikaciji. Kako Ivana, Mateja, Luka i ostalih apostola ima već dovoljno otišli smo u malo drugom smjeru. Neka bude kratko i jasno. 

Kako dijelimo mišljenje da je dijete inteligentno biće koje jednostavno u tijelu u kojem se nalazi postepeno počinje komunicirati na nivou koji je nama uobičajen, odlučili smo i odabiru imena pristupiti iz malo drugačije perspektive. Naime, umjesto da MI (roditelji) biramo ime djetetu, odlučili smo da će si on sam izabrati ime. OK, sada si nekolicina misle da smo malo mahnuli mozgu pa-pa, ali evo objasnit ću našu taktiku vrlo jednostavno. Ja osobno volim svoje ime, nekako moji roditelji su odabrali jedno koje nije toliko uobičajeno (ali to nema s ovom pričom nikakve veze) i koje mi odgovara. Međutim, imam poznanika i poznanica koji si postavljaju pitanje, zašto baš to ime? Što mi nisu mogli dati neko drugo? Neki čak razmišljaju i o drastičnom koraku, a to je promjena imena. Sve ovo te, u situaciji u kojoj smo mi, natjera da razmisliš. Kao što sam i rekla, s obzirom da je ovo malo biće u meni vrlo inteligentno i da komunicira sa mnom na svoj svojstven način, ne bi li bilo lijepo pitati ga, koje ime želi nositi u ovom životu. Pitanje je samo kako to napraviti.

Jedan od načina je slijedeći (i to će biti kako ćemo ga mi pitati): kako je dijete već veće i osjetim njegov svaki pokret i onaj nježan i onaj malo žešći, sada je idealno vrijeme za priupitati. U jednom trenutku kada ćemo biti oboje u kući i bit će mirno, znači siti smo i ništa nam ne odvraća pažnju, sjest ćemo i položiti ruke na trbuh. Kako smo odabrali par imena, koja su nam se svidjela i za koje smo osjetili da su imena koja bi se i njemu svidjela, napisat ćemo ih na komad papira. S položenim rukama na trbuhu, zatvorit ću oči i zamisliti da se nalazim zajedno s djetetom, da ga ljubim i grlim. Zatim ću mu objasniti da će mu sada njegov tata pročitati imena koja smo odabrali kao potencijalna njegova imena i da ga molimo da nam udarcem, ili bilo kojim pokretom kojega možemo osjetiti pod rukama koje su na mom trbuhu, da do znanja da mu se neko ime sviđa. Nakon toga, krenut ćemo sa čitanjem imena. U trenutku kada osjetimo udarac kod nekog imena, nastavit ćemo čitati dalje, ali sada ćemo redoslijed imena s papirića pročitati malo drugačije. Ako opet lupi kod istog imena, pročitat ćemo redoslijed opet drugačije. Ukoliko i treći put lupi kod istog imena, to je to. Dijete si je odabralo ime kojim želi biti prozvan u trenutku kada se pojavi na ovom svijetu. Netko može reći da je to čista slučajnost ili fantazija roditelja, ali svatko bira svoj način odabira, a ovo je naš. Ja sam samo s vama svima htjela podijeliti jedan od, možda nekonvencionalan, načina kako odabrati ime. Koja imena želite staviti na popis je isključivo individualno i prepušteno samim roditeljima, ovdje bi se opet netko mogao usprotiviti i komentirati da je to opet odabir roditelja, jer se djetetu daje odabir samo onih imena koja se sviđaju prvenstveno njima. Ali kao što sam napisala malo gore više, svaka majka ima direktnu komunikaciju uspostavljenu sa svojim djetetom, svjesno ili nesvjesno razgovara s njime svaki trenutak. Njeno tijelo odgovara na sve i najmanje zahtjeve djeteta u njoj, jede stvari koje joj iz nekog neobjašnjenog razloga u tom trenutku trebaju, pije napitke koji joj odgovaraju, itd. Samo idite u sve u životu, pa tako i u ovom slučaju, čistog srca i slušajte što vam ono govori. Tim putem odabirite i listu potencijalnih imena svojeg nerođenog djeteta jer ono progovara kroz vas.

Granice unutar nas samih

Svaka osoba je bezgranična, neograničena vremenom i prostorom. Kako bi uzdigli iznad fizičkog tijela u kojem jesmo, morali bi produžiti utjecaj naše inteligencije (ne ove u glavi, ona je rezultat našeg racionalnog i analitičkog uma, govorim o našoj unutarnjoj inteligenciji koju možete čuti svaki put kada zatvorite oči i uđete u trenutak u kojem ne mislite baš ništa). Svi problemi koje percipiramo da imamo konstantno se ponavljaju u našoj podsvijesti. Teško je pojmiti da ti „problemi“ nemaju apsolutno nikakve veze sa bilo kime. U trenutku kada postanemo svjesni „problema“ koji se ponavlja, uvijek imamo mogućnost. Možemo ostati zarobljeni u vrtlogu koji se stvori ili možemo zatražiti da nas se oslobodi tog tereta. Na taj način olakšat ćemo naš um i dovesti se u stanje u kojem taj „problem“ više ne postoji. Naš um bit će kao velika praznina. U takvom stanju, kada je naša podsvijest u praznini, ona je bezvremenska, neograničena i besmrtna. Kada nas vode sjećanja i osjećaji postajemo zarobljeni u vremenu i prostoru, ograničeni svojim problemima, okruženi kaosom, nesigurnošću, te umjesto da živimo, mi životarimo i održavamo se na površini kao utopljenici koji se drže za posljednju slamku spasa. Svaka misao koju pomislimo stvara val koji talasa kroz slojeve našeg ega, inteligencije, uma, osjećaja i sve se više širi. Mi smo kao bića svjetlosti koja odašilju svoju svjesnost u prostor u kojem borave. Kako odašiljemo, tako utječemo na sve što nas okružuje. Međutim kako smo zarobljeni u svijetu kojega doživljavamo samo kroz tri stanja (buđenje-spavanje-sanjanje), ovo prvo nas sprječava da uočimo suptilne promjene koje kreiramo. Međutim, bili mi njih svjesni ili ne, one su prisutne svugdje oko nas. Sama činjenica da je svaka osoba neograničena postaje sve realnije ovih dana. Svako od nas ima sposobnost i odluku koliko visoko i koliko mnogo granica želimo izgraditi ili srušiti. Svatko od nas konstantno stvara bezgraničnu količinu misli, sjećanja, želja itd. Ovi impulsi koji stvaraju valove kroz našu svijest, postaju naša realnost. Kada bi znali kako kontrolirati kreiranje ovih impulsa inteligencije, bili bi u mogućnosti kreirati mnogo toga (ne samo van tijela, već i u nama samima).

Odgovornost

U svakom tekstu spomenem neku riječ za koju mislim da bi mogla ju pobliže i detaljnije objasniti. Pa tako sam spomenula i tu odgovornost. Svi mi čujemo iz dana u dan od svojih roditelja i okoline da trebamo biti odgovorni. Ali što to uistinu znači? Da li je naša odgovornost ograničena samo na situacije koje su neposredno vezane uz nas ili je to malo širi pojam? Naime, za sve što nam se događa iz dana u dan odgovorni smo sami. Nije nam kriv niti onaj vozač koji je nesmotreno izletio ispred nas, učiteljica ili bilo tko drugi već mi sami. OK, s ovom idejom odgovornosti se lako svi povežemo i ima nam smisla. A što bi bilo da vam kažem da smo odgovorni i za sve drugo što se dešava ne samo u našoj bliskoj sredini već i dalje? To je malo teže za pojmiti. Naime, kako ja mogu biti tu gdje jesam odgovorna za rat u Afganistanu? Kakve ja veze imam s time? Meni je trebalo dosta vremena da, ne samo shvatim, već i da prihvatim da je to istinito. U nebrojeno puta se svima nama dogodilo da nas osoba koju smo tek upoznali ili ju znamo već dugi niz godina, nervira ili ljuti. Često smo u situaciji da prosudimo da je to zbog toga što je taj ili ta kriv(kriva) zbog nečega. Međutim, prava je realnost da nas kod takvih osoba smeta nešto što imamo i mi sami, ali to ili NE ŽELIMO vidjeti ili JOŠ NISMO PROMJETILI. Zato i kažemo da smo mi zrcala drugima jer kroz upravo ovakve situacije pokazujemo toj drugoj osobi (ili se pokazuje nama) nešto na čemu bi trebali poraditi. Međutim, ljudi u ovakvim situacijama su skloni odbaciti ovako nešto i odmahnuti rukom jer je lakše prebaciti krivnju na nekoga drugog. Sagledati duboko u sebe, često nas je strah jer se bojimo što ćemo sve otkopati. Vrlo je moguća reakcija, kod cura ili žena koje je muškarac prevario da se sada pitaju… pa kako je moguće da sam ja kriva za to? Da se mene pitalo, ja to ne bi tražila. Često nije tako jednostavno. Nije zec samo u grmu u kojem mi želimo da nas se na ovaj ili bilo koji drugi način povrijedi. Često se on skriva i u činjenici da smo već prolazili kroz ovakve situacije, ali smo i dalje smatrali da mi nismo krivi. Nismo primjećivali što nam se događa već smo prepustili upravljačko mjesto nekome drugome. Možda je ovakva situacija (uzmimo i dalje kao primjer prevara) tu da nas poduči da konstantno biramo iste tipove muškaraca? Da se oglušujemo na svoje unutarnje glasove koji nam govore cijelo vrijeme: „On jednostavno nije za tebe!“, ali mi opet i opet završimo sa istim tipom samo malo drugačije spakiranim.  Situacija je vrlo transparenta, ili ćete poduzeti korake koji će vas staviti za upravljačko mjesto ili ćete biti u suvozačevom sjedištu i kukati nas svojim životom. Nemojte misliti da i ja nisam bila u sličnoj situaciji. Prije nego što sam upoznala svog sadašnjeg muža, bila sam u vezi koja, kada ju sada sagledam, nije vodila nigdje. Svi oko mene pjevali su istu pjesmu, ali ja ju nisam čula. Čak i neke situacije kroz koje su prolazile neke od mojih prijateljica su bile vrlo slične mojoj tadašnjoj životnoj situaciji. Odbijala sam sagledati što mi se događa. Sve do trenutka kada sam imala osjećaj da sam došla do dna. U tom trenutku je bilo, ili ću se početi pomicati prema gore ili tonuti prema dolje. U svakom životnoj situaciji uvijek, ali UVIJEK imate pravo odabira. Pred vama su uvijek dva moguća puta, a na vam je da odaberete. Da li ćete odabrati neki koji je „loš“ ili „dobar“ za vas, sasvim je svejedno, jer svaka situacija je tu da nas nešto nauči. I iz neke naočigled „loše“ situacije možete naučiti korisne stvari. No da se vratimo na moju priču. Bila sam u tom momentu u situaciji da biram, 'oćeš lijevo ili desno… nema sredine, ne možeš više tako. Što je najvažnije, prepoznala sam taj trenutak. Onaj isti koji mi se događao već nebrojeno puta, onaj isti kada bih ja svaki put (do tada) donijela odluku zbog koje bi se moje frendice morale bojati češće (posjedile bi od mene i od mojih ispada). Ali sada je postojao onaj moment kod kojega sam ja nekako isplivala iz sve te magluštine koja me do tada okruživala. Odabrala sam ovaj put, drugačije. Javio se u meni onaj mog ego koji se bojao, ali duboko u svom srcu znala sam da sam dobro odabrala. Nedugo nakon toga upoznala sam svog muža i evo nas danas, očekujemo predivno dijete i sretni smo kao nikada do tada u životu.

Ista je situacija i sa odgovornosti. Kako smo mi svi ogledala jedni drugima, između svih nas postoji uzročno-posljedična veza. Sve što se događa nama samima, događa nam se situacijama koje su nam i bliske i daleke. Naime, ukoliko nas kod neke osobe smeta neka njegova osobina koju ima, možemo odabrati dva puta kako bi ovo mogli riješiti. Prvi odabir je da tu osobu počnemo izbjegavati i jednostavno se ne krećemo više u istom društvu. Ali često se zna dogoditi da sretnemo neku drugu osobu ili počnemo primjećivati kod osobe koju znamo odavno da nas ista stvar smeta.  A ovo je iz razloga što nas ne smeta nešto što je u toj drugoj osobi već ono što je u nama, a svi mi znamo da nije moguće pobjeći od sebe samog. A druga, i ona pametnija odluka bi bila, da sagledamo duboko u sebe i pronađemo u sebi to što nas smeta. U trenutku kada pronađemo u sebi navedeni kamen spoticanja, ne treba ga gurnuti pod najbliži mogući tepih. Može nam se dogoditi da nakon nekoliko godina svi ti kameni izađi van i bombardiraju nas istovremeno. Not good! Treba ju zavoljeti i primijetiti da je ona dio nas. Da smo mi zajedno s njom osoba kakva jesmo. U tom trenutku, primijetit ćete da vas ta druga osoba manje živcira. Mislim da je jedna kineska mudra izreka bila da sunce (ili u ovom slučaju naša pažnja) pali sve pred sobom. Pa tako i u ovoj situaciji. Isto je i da svim drugim, čak i sa bolesti. Vrlo je jednostavno, mi očekujemo uvijek da nešto bude komplicirano iako je rješenje često vrlo jednostavno i visi nam pred nosom. Treba zavoljeti prvo sebe, zatražiti da nas se očisti i osloboditi put da kroz nas prođe čisto svjetlo. Inače kod mene osobno, ako primijetim da uz neku osobu ili situaciju (ili neko koja se dogodila u prošlosti, sadašnjosti ili će se tek dogoditi) osjećam neku napetost ili strah ili bilo koju emociju koja nije jednostavno mir, uvijek radim tzv. čišćenje. Zamislim se duboko u sebi i govorim ŽAO MI JE – OPROSTI MI – HVALA TI – VOLIM TE – TI SI PREKRASNA. Svaki put kada kažete u sebi ovako nešto na svaku situaciju koja vas uznemiri, vidjet ćete da naboj tj. nemir koji se javlja je sve manji i manji. Sve do trenutka dok to ne nestane. Često ako se radi o konfliktnim situacijama (na poslu, u kući ili bilo gdje drugdje) osoba s kojom ste bili u konfliktu će se početi mijenjati. Promjena može nastupiti odmah ili nakon nekoliko puta. Razlog tome je što kada „izliječite“ sebe, liječite i tu drugu osobu. Neposredno naravno. Upravo zbog ovoga je svako izlječenje samo izlječenje. Ovo je kao neka vrsta mantre ili molitve, kako god ju želite nazvati. Ponavljanje i samo ponavljanje je ključ u svemu. Isto kao i dijete, niti jedno dijete nije naučilo hodati odmah, prvo se uspravilo na noge, pa je nekoliko puta palo, i tako sve dok nije postalo toliko sigurno u sebe i toliko snažno da je od jednog, pa dva, pa tri koraka nastala šetnja. Znači ono ne odustaje i stalno ponavlja jednu te istu radnju dok je ne usavrši. Tako je i s ovim. Uvijek i uvijek treba čistiti i čistiti sebe i za sobom. U trenutku dok netko nam povjeri neki svoj problem, podijelio je s nama neko iskustvo znači da smo i mi na sebe na taj način preuzeli dio te energije. Čišćenjem sebe pomažemo i toj osobi da nastavi svoj put dalje. Ipak smo mi zrcala jedni drugima i svi smo povezani jednom nevidljivom mrežom.

EGO

U nekom od gornjih tekstova spomenula sam pojam Ega. Mnogo puta čula sam da je netko egoističan. Kada netko kaže tu riječ prvo na što se pomisli je da je netko loš jer misli samo na sebe. Međutim sam pojam ega je u mom rječniku nešto sasvim drugo. Ego percipira razliku između sebe (bitka) i ostalog svijeta. Primarna funkcija našeg ega je da održi život i zato će izbjegavati sve što bi taj život moglo ugroziti. S obzirom da smo mi složena bića, ne govorim tu samo o fizičkoj smrti koja može nastupiti od recimo umiranja od gladi ili žeđi, već se to odražava i na emocionalne odnose gdje npr. tata ima loš odnos sa sinom, pa izbjegavaju komunikaciju jer svaka komunikacija budi u njima emocije koje ego smatra prijetnjom životu. Podsvjesno su oboje iz ove priče svjesni da ovo im može naštetiti (emotivno, a kasnije i fizički). Kako ego teži polju više sreće, on će tražiti radije vesele i ispunjavajuće situacije i događaje. Međutim, kao što sam spomenula u prijašnjem članku, naš neokorteks (svijest) je velik i zbog toga imamo mogućnost uskladiti sve dijelove sebe (ego, podsvijest, emocije…). Da bi ovo bilo moguće potrebno je pratiti u svakom trenutku informacije koje nam daju ego i podsvijest (čega ih je strah, automatske radnje koje su naučene da izbjegavaju određene situacije i konflikte itd.) i svjesno ih mijenjati u smjeru u kojem želimo da nam se život kreće. Npr. ako želimo u konačnici imati dobar odnos s nekim (roditelj, dijete, partner) nije rješenje prepustiti se automatskoj radnji (npr. nakon što nas je druga strana naljutila – odnosno ono što naš ego vidi kao različito od nas), te nešto odbrusimo, zalupimo vratima i odemo. U ovom trenutku treba primijetiti povredu ega koja se dogodila nakon neke radnje ili riječi i tada skupiti snagu i napraviti pametnu odluku, te postupiti na način koji je najbolji za obje strane. To najčešće znači u tom trenutku stati, u svojim mislima zagrliti to nesretno i usamljeno dijete u nama, ponoviti si još jednom da smo sigurni, voljeni i da nam se ništa ne može dogoditi što bi moglo ugroziti naš život i to stvarno i osjetiti. Ako se u tom trenutku toga prisjetimo, vidjet ćete da se u svim tim situacijama zapravo nalazi automatizirana reakcija spašavanja života koja je duboko ukorijenjena u našem DNK.

Nakon nekoliko ovakvih „probuđenih“ reakcija vidjet ćete da će vam se život početi kretati u željenom smjeru. Dobit ćete sve više samopouzdanja koje će vas doslovno puniti energijom, te ćete dobiti potvrdu da ste VI JEDINI ti koji mogu promijeniti svoje živote i da nema nitko drugi tko bi to mogao učiniti za vas same. Time ćete preuzeti odgovornost za sebe, svoje postupke i svoj život i konačno postati onaj koji kreira svoju sudbinu.

DNK

Nisam nimalo opterećena hoće li dijete sličiti više meni ili mom mužu. Spominjem to jer sam iz razgovora sa trudnicama čula svakojake priče o tome na koga će dijete sličiti, što ako ima ovakav nos ili klempava uha itd. Ovo sam tek toliko spomenula kako bih mogla napraviti malo uvod o tome što želim napisati dalje. Uče nas u školi da se nositelji nasljednih osobina nalaze u genima koji se opet nalaze na DNK. Međutim, koliko god naši znanstvenici nastojali otkriti što se to dešava unutar same DNK, teško dolaze do konkretnih odgovora. Možda je to zato jer ne možemo nas same definirati samo kroz fizičko. Mogu li nas sekvence aminokiselina na DNK molekuli činiti osobama kakvi jesmo? Da li geni koji čine DNK određuju nas kao kompletna živuća bića? Naime, prije nekoliko godina znanstvenici su pokušali otkriti kompletnu sekvencu (slijed gena) na DNK. Pretpostavili su da bi trebali pronaći oko 120 000 gena. Nakon godina i godina istraživanja otkrili su nešto više od 20 000 gena, što je samo oko 1/6 od očekivanog broja. Daljnjim istraživanjima otkrili su da taj broj nije dostatan ni za definiranje funkcije mozga, a kamo li cijelog ljudskog bića. Znači li to da dogma koju su postavili Watson i Crick (Centralna dogma DNK) pada u vodu? Možemo reći da nas geni koji su na DNK ne određuju u potpunosti, oni daju samo smjernice. Na potpuno definiranje osobnosti i karakternih crta utječu i vanjske okolnosti koje nas okružuju.

Tako naši geni tj. naša DNK sadrži svo znanje svih generacija koje su došle prije nas, samo je pitanje kako to znanje i iskustva djeluju u određenim životnim situacijama. Uzmimo u obzir situaciju u kojoj se naš daljnji predak, spiljski čovjek, nađe oči u oči sa pripadnikom nekog drugog plemena koji ga napada. U tom trenutku svo znanje i iskustva svih njegovih predaka, koje je pretočeno u njegovu DNK, dolazi do izražaja. Adrenalin skače, sve je usmjereno na koncentraciju za borbu jer samo jedan će iz nje izaći kao pobjednik. Svi hormoni koji se u tom trenutku izlučuju (adrenalin i noradrenalin) usmjereni su samo na održavanje vrste kako bi mu omogućili da pobjedi. Hajdemo se sada uputiti u našu sadašnjost. U okruženju krize koja nas već neko vrijeme pljuska, zamislite si osobu koja se nalazi na jednom sastanku cijelog osoblja u firmi koja je, zbog krize naravno, primorana smanjiti broj zaposlenih. Svi zaposlenici su upućeni da će po povratku sa sastanka na stolovima zateći jednu od dvije situacije. Ukoliko im je ostavljen žuti papirić znači da su dobili otkaz i zamoljeni su pokupiti svoje stvari, javiti se kadrovskoj službi i napustiti radno mjesto. Ili, ukoliko nisu dobili nikakav papirić, znači da nisu dobili otkaz. Glavni lik naše priče, dolazi do svog radnog mjesta i ne nalazi nikakav papirić. Prvo, osjeti olakšanje jer nije dobio otkaz. Svi znamo kako je teško naći posao, a još k tome, glavni lik ove priče ima ženu, dvoje djece i kredit za stan. Međutim, on (ili ona) primjećuje da njegov kolega koji sjedi nasuprot njega nije isto dobio otkaz. Taj kolega je nesposoban radnik, ali je prilično dobra ulizica. Kolegica koja sjedi malo dalje od njega, dobila je otkaz. Na njegovu žalost, on ovisi o njoj jer je kolegica iznimno kvalitetan i marljiv radnik, ali zbog toga što nije elokventna, uprava nije primijetila koliko je važna. Znači naš glavni lik je prepušten sam sebi od sada na dalje i samo je pitanje vremena kada će se njegovi nedostatci početi primjećivati. U glavi mu šumi, od nakupljenog straha i stresa, kada mu prolaze sve žive emocije i strahovi od mogućih situacija u kojima bi se mogao naći. Isti taj naš glavni lik, nakon ovog dana, proživio je vrlo ugodan vikend opuštajući se s prijateljima i obitelji. Međutim, nedjelja je i još mu je ostalo samo par sati do spavanja. U tom trenutku se sjeti da je sutra ponedjeljak i da se mora vratiti u žrvanj neizvjesnosti na poslu. Istodobno se i sjeti svoje kolegice koja je nepravedno ostala bez posla. Sve ga to ljuti i najradije bi probio zid šakom. A što će? Riskirati i suočiti se s upravom i na taj način staviti sebe i svoju obitelj na kocku ili će pustiti i ići dalje pa kamo ga život dovede… Odlučuje se za ovo drugo. Sve mu to u želucu stvara neugodnu reakciju. U obje ove priče, naša dva lika osjetili su djelovanje adrenalina i stresa. Međutim, dok je kod pećinskog čovjeka taj adrenalin i stres djelovao tako da mu je spasio život i osigurao mu opstanak, kod drugog lika, taj isti hormon bio je izlučen iako mu život nije bio u opasnosti, već je uzrokovao samo nakupljanje stresa. Na žalost naše tijelo ne može razlikovati situacije u kojima je nešto lažna uzbuna, a nešto osnovano. Odlazak na kratke meditacije, šetnje u prirodu, samo djeluju kao kišobran tijekom najveće oluje. Ukoliko ne pronađemo u sebi mirnu luku, dok ne naučimo ne poistovjećivati se i ne vezati se za svaku emociju koja nam proleti u mislima, bit ćemo i dalje ostavljeni na milost i nemilost oluje koje hara oko nas.

Hm… sada mi je još nešto palo na pamet. Svi znamo da se originalna DNK ne mijenja tj da je ju je nemoguće izmijeniti u smislu da joj poremetite raspored aminokiselina koje su fiksno postavljene u njoj. Drugo, DNK koja se nalazi u svakoj našoj stanici je originalni zapis kojega imamo od rođenja, to je naš genetski kod. Ako je to tako, znači da u našem tijelu postoji tzv. originalni otisak bića koje smo bili u trenutku kada smo začeti. OK… jel vidite u kojem smjeru nastojim ići? Ne? Da? Svejedno ću napisati.  S obzirom da svaka naša stanica u sebi sadrži čisti zapis DNK, onda postoji li mogućnost da na neki način vratimo u početno stanje naše tijelo? Možemo li nekako narediti toj DNK da se reaktivira ukoliko želimo promijeniti nešto u sebi samima (bolest npr.)? Ako je tako, zašto onda starimo? Prvo i osnovno, malo tko od ljudi stvarno zna povući iz sebe taj originalni kod uz pomoć kojega bi mogli biti ponovno mladi. Čak i neka istraživanja sugeriraju da je starenje kontrolirano od strane svjesnosti. S obzirom da većina ljudi djeluje na onom uobičajenom, površnom nivou, konstantno zbunjenim ponašanjem, mi ubrzavamo proces starenja unutar naših samih stanica. Ukoliko zaustavite pretjeranu mentalnu aktivnost, djelovanje stanica se vraća u njihov pravilan ritam. Ako je to stvarno istina, onda se sam proces starenja može programirati sa različitih stupnjeva svjesnosti? Hm, hm. Ukoliko se izprogramiramo da propadamo, kako je to slučaj sa starijim generacijama oko nas, onda to i postaje naša realnost tj mi počinjemo rapidno stariti. Međutim ovakvo programiranje nije jednostavno, znači nije dovoljno samo pomisliti:“OK, evo od današnjeg dana ja više neću stariti!“, već trebamo uložiti puno više truda. Pozitivni stavovi, budnost u svakom trenutku, želja da opstanemo mogu pomoći da izađemo iz okvira u kojega nas je ovo društvo ukalupilo.

Mali, ali tako slatki darovi

Evo i Božić je prošao. Božić je postao prekomercijalan u Hrvatskoj. Ovo bi trebalo biti vrijeme kada osjećate zajedništvo sa ljudima koje volite, nećete valjda to zajedništvo kupovati poklonima. OK, bit će poklona, tu i tamo, ali nemojmo pretjerivati. No ne želim osuđivati nikoga, svatko bi trebao raditi i živjeti kako želi i voli. Život nam je dan da kroz njega proživimo u potpunosti sva iskustva koja smo željeli iskusiti. A kod nas, mi uživamo u činjenici da se potomak već dobro giba. Ne samo da se giba. Čak i pomišljam pitati još jednom ginekologicu da provjeri da li ih ipak nisu dvoje dolje. :D

No, šalu na stranu. Mi uživamo u svakom njegovom pokretu, trzaju koji je sve intenzivniji. Sada, ne samo što ja osjetim, već i muž može i vidjeti i pod rukom osjetiti svaki njegov pomak.

Da se mi vratimo na tematiku koja bi ovdje trebala i pisati, a to su neka moja razmišljanja i stavovi tijekom ovih 9 mjeseci. Kako je dijete počelo sve više rasti, tako sam počela sve više ulaziti u samu sebe. Na svaki njegov pokret i trzaj, zamislim se i prođe me oduševljenje i divljenje. Mislim, samo kada se prisjetite što su nas sve u školi učili kako dolazi do oplodnje. Prvo, ženska jajna stanica i mušku spermij se sjedine (ukratko, da ne davim s detaljima), tj. spermij oplodi žensku jajnu stanicu, koja se kroz svoj put do maternice dijeli u sve više stanica. Znate što je vrlo zanimljivo? To, što mi sve to uzimamo zdravo za gotovo. Naime, svi znamo da u jednom momentu stanice se počnu diferencirati tj. dio stanica koji je nastao dijeljenjem počne definirati npr. srce, dio mozak, dio bubrege itd. Mene zapanjuje i ostavlja iznenađenom činjenica kako koja stanica tj. grupa stanica zna TOČNO u što će se „specijalizirati“? Znači li to da u našem tijelu postoji neka INTELIGENCIJA kojom smo upravljani. Realno, jel morate razmišljati o disanju? Ne govorite sebi iz trena u tren: „udahni – izdahni – udahni – izdahni-…“ to se dešava automatski i samo od sebe. Što je nas to pokreće? Jeste li se ikada to upitali? Ja nisam, do prije nekog vremena. :) Međutim svakim danom se počinjem diviti svemu što se dešava sa mnom u svakom trenutku. A sama spoznaja da se nešto kao disanje, bez kojega ne možemo funkcionirati, dešava automatski bez našeg razmišljanja, počela sam se pitati što je sa ostalim funkcijama. No, ako premisa da u našem tijelu postoji neka inteligencija, uistinu postoji, da li ju mi možemo na neki način „kontaktirati“? Vjerujem da postoje pojedinci koji, kroz neke oblike samospoznaje, uistinu mogu „razgovarati“ sa svojim tijelom. Međutim da bi došli do tog nivoa (iako ova riječ nije nimalo adekvatna, ali ću ju upotrijebiti u ovom kontekstu) trebamo uložiti mnogo truda i požrtvovanja. Čitala sam o njima i postoje raznorazni načini kako to postići, ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto za ovakve diskusije. Zamislite si situaciju da ste u mogućnosti doprijeti do svake svoje stanice ili organa u svakom željenom trenutku. Ne bi li bilo lijepo u trudnoći imati svoj unutarnji „ultrazvuk“ s kojim bi mogli svaki tren promatrati ovaj predivan život koji u nama raste. Bez ometanja djeteta, mogli bi porazgovarati s njime, „pomilovati ga“, ispričati mu što ga očekuje kada dođe na ovaj svijet i koliko ste sretni što je s vama. Ne bi li to bilo predivno. Iako, mi to već možemo, ali naš razumski mozak nam govori da je to nemoguće. Ma nije li dovoljno samo zatvoriti oči i zamisliti da ste sa svojim djetetom, poslati mu emociju koju trenutno osjećate, zahvaliti mu se što je tu. U nebrojeno puta kada god sam tako nešto napravila osjetila bi dijete kako se pomiče. Isto tako, svaki put kada proživim bilo kakvu emociju, bilo ona dobra ili loša, obratim se djetetu i objasnim mu slikama ili riječima o čemu je riječ. Nikada ne zaboravljam da sve što ja vidim i osjećam, osjeća i on. Pa ako me nešto razljuti ili rastuži objasnim mu zašto je tako. Često se i dogodi da u trenutku kada objašnjavam razloge svog emotivnog stanja, shvatim da sam bez razloga se uplašila ili razljutila i vrlo brzo me ta emocija napusti. Smatram da na taj način potičem još u najranijem stadiju komunikaciju s djetetom čime potičem i njega da u trenutku kada se odluči pokazati kao samostalno biće, dođe svjestan i spreman sudjelovati u životu sa svojim najbližima. Ovako smo i mi spremni na nove stvari koje nas ovo malo biće može podučiti jer i dalje osjećam da je ono ravnopravni član, samo se zbog fizičke situacije nalazi u tijelu u kojem nam djeluje inferiorno. Ali opet se vraćam na biologiju i na nevjerojatnu spoznaju da se mozak razvija još dok je dijete u maternici. Iznimno je važna prehrana majke tijekom trudnoće (folna kiselina) koja utječe na pravilan razvoj mozga. Moja ginekologica ima jednu nevjerojatnu izjavu koja vas natjera da si razmislite o nekim stvarima koje radite u životu. Prvo što vam kaže je, da će vaše dijete biti izgrađeno od onoga što vi jedete. Pa, ajte vi onda mlatite hrpe čokolada, tjestenine, bijelog kruha, salama itd. OK, opet ne treba pretjerivati, ako sam imala potrebu za nečim slatkim ili slanim, utažila sam ju, ali ne u abnormalnim količinama.

Ali ne smijemo zaboraviti da također i vanjski utjecaji kroz koje prolazi majka imaju svoj neizbrisivi trag na dijete. Mi mislimo, a neki još uvijek i vjeruju, da dijete oživi tek kada ga majka prvi put osjeti da se miče. To naravno nije istina, dijete je već odavno aktivno u nama, ali mi ga osjetimo tek kada je ono malo veće. Ali ako se duboko zamislite i obratite pažnju na vaš abdomen, garantiram vam da ćete osjetiti dijete i ranije od nekih statistički navedenih tjedana. Ja sam osobno osjetila njegov prvi pokret već u 13-tom tjednu trudnoće. Mnogi mi tvrde da je to nemoguće jer sam prvorotkinja, a za njih se (pazite sada ovo) ZNA da ne mogu osjetiti dijete prije 16-ili-ili čak 20-tog tjedna trudnoće!!! Ma tko to zna, to je vjerojatno opet neka brojka i statistika koju su izračunali tako da su uzeli XY broj žena koje su promatrali ili su ih pitali kada su prvi put osjetile svoje dijete. Onda su pogledali po koji put su trudne i voila… evo vam kako su došli do te brojke. OK, OK, priznajem, ako ste žena koja radi ko manijak u nekom uredu i nema ni trenutka za sebe, pa čak ni da se sjedne i zamisli i umiri, nije ni čudo da ne osjetite nježne pokrete bebice koja vam želi reći da je tu.