IMENA LUDA

Od kada smo saznali da čekamo dečkića, svi nas pitaju kakvo ćemo ime dati mališi. Posudili smo čak i knjigu sa 100 000 imena. Kao, možda ćemo tamo naći neko ime koje će nam biti dovoljno zanimljivo i intrigantno, pa ćemo ga dati svom djetetu. Prije svega, s obzirom da će to ime biti s njim cijeli njegov život odluka je pala da bude kratko i jednostavno za izgovoriti. Bez puno Č, Ć, Ž, Š itd znakova koje bi mogle postati kamen spoticanja u budućoj komunikaciji. Kako Ivana, Mateja, Luka i ostalih apostola ima već dovoljno otišli smo u malo drugom smjeru. Neka bude kratko i jasno. 

Kako dijelimo mišljenje da je dijete inteligentno biće koje jednostavno u tijelu u kojem se nalazi postepeno počinje komunicirati na nivou koji je nama uobičajen, odlučili smo i odabiru imena pristupiti iz malo drugačije perspektive. Naime, umjesto da MI (roditelji) biramo ime djetetu, odlučili smo da će si on sam izabrati ime. OK, sada si nekolicina misle da smo malo mahnuli mozgu pa-pa, ali evo objasnit ću našu taktiku vrlo jednostavno. Ja osobno volim svoje ime, nekako moji roditelji su odabrali jedno koje nije toliko uobičajeno (ali to nema s ovom pričom nikakve veze) i koje mi odgovara. Međutim, imam poznanika i poznanica koji si postavljaju pitanje, zašto baš to ime? Što mi nisu mogli dati neko drugo? Neki čak razmišljaju i o drastičnom koraku, a to je promjena imena. Sve ovo te, u situaciji u kojoj smo mi, natjera da razmisliš. Kao što sam i rekla, s obzirom da je ovo malo biće u meni vrlo inteligentno i da komunicira sa mnom na svoj svojstven način, ne bi li bilo lijepo pitati ga, koje ime želi nositi u ovom životu. Pitanje je samo kako to napraviti.

Jedan od načina je slijedeći (i to će biti kako ćemo ga mi pitati): kako je dijete već veće i osjetim njegov svaki pokret i onaj nježan i onaj malo žešći, sada je idealno vrijeme za priupitati. U jednom trenutku kada ćemo biti oboje u kući i bit će mirno, znači siti smo i ništa nam ne odvraća pažnju, sjest ćemo i položiti ruke na trbuh. Kako smo odabrali par imena, koja su nam se svidjela i za koje smo osjetili da su imena koja bi se i njemu svidjela, napisat ćemo ih na komad papira. S položenim rukama na trbuhu, zatvorit ću oči i zamisliti da se nalazim zajedno s djetetom, da ga ljubim i grlim. Zatim ću mu objasniti da će mu sada njegov tata pročitati imena koja smo odabrali kao potencijalna njegova imena i da ga molimo da nam udarcem, ili bilo kojim pokretom kojega možemo osjetiti pod rukama koje su na mom trbuhu, da do znanja da mu se neko ime sviđa. Nakon toga, krenut ćemo sa čitanjem imena. U trenutku kada osjetimo udarac kod nekog imena, nastavit ćemo čitati dalje, ali sada ćemo redoslijed imena s papirića pročitati malo drugačije. Ako opet lupi kod istog imena, pročitat ćemo redoslijed opet drugačije. Ukoliko i treći put lupi kod istog imena, to je to. Dijete si je odabralo ime kojim želi biti prozvan u trenutku kada se pojavi na ovom svijetu. Netko može reći da je to čista slučajnost ili fantazija roditelja, ali svatko bira svoj način odabira, a ovo je naš. Ja sam samo s vama svima htjela podijeliti jedan od, možda nekonvencionalan, načina kako odabrati ime. Koja imena želite staviti na popis je isključivo individualno i prepušteno samim roditeljima, ovdje bi se opet netko mogao usprotiviti i komentirati da je to opet odabir roditelja, jer se djetetu daje odabir samo onih imena koja se sviđaju prvenstveno njima. Ali kao što sam napisala malo gore više, svaka majka ima direktnu komunikaciju uspostavljenu sa svojim djetetom, svjesno ili nesvjesno razgovara s njime svaki trenutak. Njeno tijelo odgovara na sve i najmanje zahtjeve djeteta u njoj, jede stvari koje joj iz nekog neobjašnjenog razloga u tom trenutku trebaju, pije napitke koji joj odgovaraju, itd. Samo idite u sve u životu, pa tako i u ovom slučaju, čistog srca i slušajte što vam ono govori. Tim putem odabirite i listu potencijalnih imena svojeg nerođenog djeteta jer ono progovara kroz vas.

Granice unutar nas samih

Svaka osoba je bezgranična, neograničena vremenom i prostorom. Kako bi uzdigli iznad fizičkog tijela u kojem jesmo, morali bi produžiti utjecaj naše inteligencije (ne ove u glavi, ona je rezultat našeg racionalnog i analitičkog uma, govorim o našoj unutarnjoj inteligenciji koju možete čuti svaki put kada zatvorite oči i uđete u trenutak u kojem ne mislite baš ništa). Svi problemi koje percipiramo da imamo konstantno se ponavljaju u našoj podsvijesti. Teško je pojmiti da ti „problemi“ nemaju apsolutno nikakve veze sa bilo kime. U trenutku kada postanemo svjesni „problema“ koji se ponavlja, uvijek imamo mogućnost. Možemo ostati zarobljeni u vrtlogu koji se stvori ili možemo zatražiti da nas se oslobodi tog tereta. Na taj način olakšat ćemo naš um i dovesti se u stanje u kojem taj „problem“ više ne postoji. Naš um bit će kao velika praznina. U takvom stanju, kada je naša podsvijest u praznini, ona je bezvremenska, neograničena i besmrtna. Kada nas vode sjećanja i osjećaji postajemo zarobljeni u vremenu i prostoru, ograničeni svojim problemima, okruženi kaosom, nesigurnošću, te umjesto da živimo, mi životarimo i održavamo se na površini kao utopljenici koji se drže za posljednju slamku spasa. Svaka misao koju pomislimo stvara val koji talasa kroz slojeve našeg ega, inteligencije, uma, osjećaja i sve se više širi. Mi smo kao bića svjetlosti koja odašilju svoju svjesnost u prostor u kojem borave. Kako odašiljemo, tako utječemo na sve što nas okružuje. Međutim kako smo zarobljeni u svijetu kojega doživljavamo samo kroz tri stanja (buđenje-spavanje-sanjanje), ovo prvo nas sprječava da uočimo suptilne promjene koje kreiramo. Međutim, bili mi njih svjesni ili ne, one su prisutne svugdje oko nas. Sama činjenica da je svaka osoba neograničena postaje sve realnije ovih dana. Svako od nas ima sposobnost i odluku koliko visoko i koliko mnogo granica želimo izgraditi ili srušiti. Svatko od nas konstantno stvara bezgraničnu količinu misli, sjećanja, želja itd. Ovi impulsi koji stvaraju valove kroz našu svijest, postaju naša realnost. Kada bi znali kako kontrolirati kreiranje ovih impulsa inteligencije, bili bi u mogućnosti kreirati mnogo toga (ne samo van tijela, već i u nama samima).

Odgovornost

U svakom tekstu spomenem neku riječ za koju mislim da bi mogla ju pobliže i detaljnije objasniti. Pa tako sam spomenula i tu odgovornost. Svi mi čujemo iz dana u dan od svojih roditelja i okoline da trebamo biti odgovorni. Ali što to uistinu znači? Da li je naša odgovornost ograničena samo na situacije koje su neposredno vezane uz nas ili je to malo širi pojam? Naime, za sve što nam se događa iz dana u dan odgovorni smo sami. Nije nam kriv niti onaj vozač koji je nesmotreno izletio ispred nas, učiteljica ili bilo tko drugi već mi sami. OK, s ovom idejom odgovornosti se lako svi povežemo i ima nam smisla. A što bi bilo da vam kažem da smo odgovorni i za sve drugo što se dešava ne samo u našoj bliskoj sredini već i dalje? To je malo teže za pojmiti. Naime, kako ja mogu biti tu gdje jesam odgovorna za rat u Afganistanu? Kakve ja veze imam s time? Meni je trebalo dosta vremena da, ne samo shvatim, već i da prihvatim da je to istinito. U nebrojeno puta se svima nama dogodilo da nas osoba koju smo tek upoznali ili ju znamo već dugi niz godina, nervira ili ljuti. Često smo u situaciji da prosudimo da je to zbog toga što je taj ili ta kriv(kriva) zbog nečega. Međutim, prava je realnost da nas kod takvih osoba smeta nešto što imamo i mi sami, ali to ili NE ŽELIMO vidjeti ili JOŠ NISMO PROMJETILI. Zato i kažemo da smo mi zrcala drugima jer kroz upravo ovakve situacije pokazujemo toj drugoj osobi (ili se pokazuje nama) nešto na čemu bi trebali poraditi. Međutim, ljudi u ovakvim situacijama su skloni odbaciti ovako nešto i odmahnuti rukom jer je lakše prebaciti krivnju na nekoga drugog. Sagledati duboko u sebe, često nas je strah jer se bojimo što ćemo sve otkopati. Vrlo je moguća reakcija, kod cura ili žena koje je muškarac prevario da se sada pitaju… pa kako je moguće da sam ja kriva za to? Da se mene pitalo, ja to ne bi tražila. Često nije tako jednostavno. Nije zec samo u grmu u kojem mi želimo da nas se na ovaj ili bilo koji drugi način povrijedi. Često se on skriva i u činjenici da smo već prolazili kroz ovakve situacije, ali smo i dalje smatrali da mi nismo krivi. Nismo primjećivali što nam se događa već smo prepustili upravljačko mjesto nekome drugome. Možda je ovakva situacija (uzmimo i dalje kao primjer prevara) tu da nas poduči da konstantno biramo iste tipove muškaraca? Da se oglušujemo na svoje unutarnje glasove koji nam govore cijelo vrijeme: „On jednostavno nije za tebe!“, ali mi opet i opet završimo sa istim tipom samo malo drugačije spakiranim.  Situacija je vrlo transparenta, ili ćete poduzeti korake koji će vas staviti za upravljačko mjesto ili ćete biti u suvozačevom sjedištu i kukati nas svojim životom. Nemojte misliti da i ja nisam bila u sličnoj situaciji. Prije nego što sam upoznala svog sadašnjeg muža, bila sam u vezi koja, kada ju sada sagledam, nije vodila nigdje. Svi oko mene pjevali su istu pjesmu, ali ja ju nisam čula. Čak i neke situacije kroz koje su prolazile neke od mojih prijateljica su bile vrlo slične mojoj tadašnjoj životnoj situaciji. Odbijala sam sagledati što mi se događa. Sve do trenutka kada sam imala osjećaj da sam došla do dna. U tom trenutku je bilo, ili ću se početi pomicati prema gore ili tonuti prema dolje. U svakom životnoj situaciji uvijek, ali UVIJEK imate pravo odabira. Pred vama su uvijek dva moguća puta, a na vam je da odaberete. Da li ćete odabrati neki koji je „loš“ ili „dobar“ za vas, sasvim je svejedno, jer svaka situacija je tu da nas nešto nauči. I iz neke naočigled „loše“ situacije možete naučiti korisne stvari. No da se vratimo na moju priču. Bila sam u tom momentu u situaciji da biram, 'oćeš lijevo ili desno… nema sredine, ne možeš više tako. Što je najvažnije, prepoznala sam taj trenutak. Onaj isti koji mi se događao već nebrojeno puta, onaj isti kada bih ja svaki put (do tada) donijela odluku zbog koje bi se moje frendice morale bojati češće (posjedile bi od mene i od mojih ispada). Ali sada je postojao onaj moment kod kojega sam ja nekako isplivala iz sve te magluštine koja me do tada okruživala. Odabrala sam ovaj put, drugačije. Javio se u meni onaj mog ego koji se bojao, ali duboko u svom srcu znala sam da sam dobro odabrala. Nedugo nakon toga upoznala sam svog muža i evo nas danas, očekujemo predivno dijete i sretni smo kao nikada do tada u životu.

Ista je situacija i sa odgovornosti. Kako smo mi svi ogledala jedni drugima, između svih nas postoji uzročno-posljedična veza. Sve što se događa nama samima, događa nam se situacijama koje su nam i bliske i daleke. Naime, ukoliko nas kod neke osobe smeta neka njegova osobina koju ima, možemo odabrati dva puta kako bi ovo mogli riješiti. Prvi odabir je da tu osobu počnemo izbjegavati i jednostavno se ne krećemo više u istom društvu. Ali često se zna dogoditi da sretnemo neku drugu osobu ili počnemo primjećivati kod osobe koju znamo odavno da nas ista stvar smeta.  A ovo je iz razloga što nas ne smeta nešto što je u toj drugoj osobi već ono što je u nama, a svi mi znamo da nije moguće pobjeći od sebe samog. A druga, i ona pametnija odluka bi bila, da sagledamo duboko u sebe i pronađemo u sebi to što nas smeta. U trenutku kada pronađemo u sebi navedeni kamen spoticanja, ne treba ga gurnuti pod najbliži mogući tepih. Može nam se dogoditi da nakon nekoliko godina svi ti kameni izađi van i bombardiraju nas istovremeno. Not good! Treba ju zavoljeti i primijetiti da je ona dio nas. Da smo mi zajedno s njom osoba kakva jesmo. U tom trenutku, primijetit ćete da vas ta druga osoba manje živcira. Mislim da je jedna kineska mudra izreka bila da sunce (ili u ovom slučaju naša pažnja) pali sve pred sobom. Pa tako i u ovoj situaciji. Isto je i da svim drugim, čak i sa bolesti. Vrlo je jednostavno, mi očekujemo uvijek da nešto bude komplicirano iako je rješenje često vrlo jednostavno i visi nam pred nosom. Treba zavoljeti prvo sebe, zatražiti da nas se očisti i osloboditi put da kroz nas prođe čisto svjetlo. Inače kod mene osobno, ako primijetim da uz neku osobu ili situaciju (ili neko koja se dogodila u prošlosti, sadašnjosti ili će se tek dogoditi) osjećam neku napetost ili strah ili bilo koju emociju koja nije jednostavno mir, uvijek radim tzv. čišćenje. Zamislim se duboko u sebi i govorim ŽAO MI JE – OPROSTI MI – HVALA TI – VOLIM TE – TI SI PREKRASNA. Svaki put kada kažete u sebi ovako nešto na svaku situaciju koja vas uznemiri, vidjet ćete da naboj tj. nemir koji se javlja je sve manji i manji. Sve do trenutka dok to ne nestane. Često ako se radi o konfliktnim situacijama (na poslu, u kući ili bilo gdje drugdje) osoba s kojom ste bili u konfliktu će se početi mijenjati. Promjena može nastupiti odmah ili nakon nekoliko puta. Razlog tome je što kada „izliječite“ sebe, liječite i tu drugu osobu. Neposredno naravno. Upravo zbog ovoga je svako izlječenje samo izlječenje. Ovo je kao neka vrsta mantre ili molitve, kako god ju želite nazvati. Ponavljanje i samo ponavljanje je ključ u svemu. Isto kao i dijete, niti jedno dijete nije naučilo hodati odmah, prvo se uspravilo na noge, pa je nekoliko puta palo, i tako sve dok nije postalo toliko sigurno u sebe i toliko snažno da je od jednog, pa dva, pa tri koraka nastala šetnja. Znači ono ne odustaje i stalno ponavlja jednu te istu radnju dok je ne usavrši. Tako je i s ovim. Uvijek i uvijek treba čistiti i čistiti sebe i za sobom. U trenutku dok netko nam povjeri neki svoj problem, podijelio je s nama neko iskustvo znači da smo i mi na sebe na taj način preuzeli dio te energije. Čišćenjem sebe pomažemo i toj osobi da nastavi svoj put dalje. Ipak smo mi zrcala jedni drugima i svi smo povezani jednom nevidljivom mrežom.

EGO

U nekom od gornjih tekstova spomenula sam pojam Ega. Mnogo puta čula sam da je netko egoističan. Kada netko kaže tu riječ prvo na što se pomisli je da je netko loš jer misli samo na sebe. Međutim sam pojam ega je u mom rječniku nešto sasvim drugo. Ego percipira razliku između sebe (bitka) i ostalog svijeta. Primarna funkcija našeg ega je da održi život i zato će izbjegavati sve što bi taj život moglo ugroziti. S obzirom da smo mi složena bića, ne govorim tu samo o fizičkoj smrti koja može nastupiti od recimo umiranja od gladi ili žeđi, već se to odražava i na emocionalne odnose gdje npr. tata ima loš odnos sa sinom, pa izbjegavaju komunikaciju jer svaka komunikacija budi u njima emocije koje ego smatra prijetnjom životu. Podsvjesno su oboje iz ove priče svjesni da ovo im može naštetiti (emotivno, a kasnije i fizički). Kako ego teži polju više sreće, on će tražiti radije vesele i ispunjavajuće situacije i događaje. Međutim, kao što sam spomenula u prijašnjem članku, naš neokorteks (svijest) je velik i zbog toga imamo mogućnost uskladiti sve dijelove sebe (ego, podsvijest, emocije…). Da bi ovo bilo moguće potrebno je pratiti u svakom trenutku informacije koje nam daju ego i podsvijest (čega ih je strah, automatske radnje koje su naučene da izbjegavaju određene situacije i konflikte itd.) i svjesno ih mijenjati u smjeru u kojem želimo da nam se život kreće. Npr. ako želimo u konačnici imati dobar odnos s nekim (roditelj, dijete, partner) nije rješenje prepustiti se automatskoj radnji (npr. nakon što nas je druga strana naljutila – odnosno ono što naš ego vidi kao različito od nas), te nešto odbrusimo, zalupimo vratima i odemo. U ovom trenutku treba primijetiti povredu ega koja se dogodila nakon neke radnje ili riječi i tada skupiti snagu i napraviti pametnu odluku, te postupiti na način koji je najbolji za obje strane. To najčešće znači u tom trenutku stati, u svojim mislima zagrliti to nesretno i usamljeno dijete u nama, ponoviti si još jednom da smo sigurni, voljeni i da nam se ništa ne može dogoditi što bi moglo ugroziti naš život i to stvarno i osjetiti. Ako se u tom trenutku toga prisjetimo, vidjet ćete da se u svim tim situacijama zapravo nalazi automatizirana reakcija spašavanja života koja je duboko ukorijenjena u našem DNK.

Nakon nekoliko ovakvih „probuđenih“ reakcija vidjet ćete da će vam se život početi kretati u željenom smjeru. Dobit ćete sve više samopouzdanja koje će vas doslovno puniti energijom, te ćete dobiti potvrdu da ste VI JEDINI ti koji mogu promijeniti svoje živote i da nema nitko drugi tko bi to mogao učiniti za vas same. Time ćete preuzeti odgovornost za sebe, svoje postupke i svoj život i konačno postati onaj koji kreira svoju sudbinu.

DNK

Nisam nimalo opterećena hoće li dijete sličiti više meni ili mom mužu. Spominjem to jer sam iz razgovora sa trudnicama čula svakojake priče o tome na koga će dijete sličiti, što ako ima ovakav nos ili klempava uha itd. Ovo sam tek toliko spomenula kako bih mogla napraviti malo uvod o tome što želim napisati dalje. Uče nas u školi da se nositelji nasljednih osobina nalaze u genima koji se opet nalaze na DNK. Međutim, koliko god naši znanstvenici nastojali otkriti što se to dešava unutar same DNK, teško dolaze do konkretnih odgovora. Možda je to zato jer ne možemo nas same definirati samo kroz fizičko. Mogu li nas sekvence aminokiselina na DNK molekuli činiti osobama kakvi jesmo? Da li geni koji čine DNK određuju nas kao kompletna živuća bića? Naime, prije nekoliko godina znanstvenici su pokušali otkriti kompletnu sekvencu (slijed gena) na DNK. Pretpostavili su da bi trebali pronaći oko 120 000 gena. Nakon godina i godina istraživanja otkrili su nešto više od 20 000 gena, što je samo oko 1/6 od očekivanog broja. Daljnjim istraživanjima otkrili su da taj broj nije dostatan ni za definiranje funkcije mozga, a kamo li cijelog ljudskog bića. Znači li to da dogma koju su postavili Watson i Crick (Centralna dogma DNK) pada u vodu? Možemo reći da nas geni koji su na DNK ne određuju u potpunosti, oni daju samo smjernice. Na potpuno definiranje osobnosti i karakternih crta utječu i vanjske okolnosti koje nas okružuju.

Tako naši geni tj. naša DNK sadrži svo znanje svih generacija koje su došle prije nas, samo je pitanje kako to znanje i iskustva djeluju u određenim životnim situacijama. Uzmimo u obzir situaciju u kojoj se naš daljnji predak, spiljski čovjek, nađe oči u oči sa pripadnikom nekog drugog plemena koji ga napada. U tom trenutku svo znanje i iskustva svih njegovih predaka, koje je pretočeno u njegovu DNK, dolazi do izražaja. Adrenalin skače, sve je usmjereno na koncentraciju za borbu jer samo jedan će iz nje izaći kao pobjednik. Svi hormoni koji se u tom trenutku izlučuju (adrenalin i noradrenalin) usmjereni su samo na održavanje vrste kako bi mu omogućili da pobjedi. Hajdemo se sada uputiti u našu sadašnjost. U okruženju krize koja nas već neko vrijeme pljuska, zamislite si osobu koja se nalazi na jednom sastanku cijelog osoblja u firmi koja je, zbog krize naravno, primorana smanjiti broj zaposlenih. Svi zaposlenici su upućeni da će po povratku sa sastanka na stolovima zateći jednu od dvije situacije. Ukoliko im je ostavljen žuti papirić znači da su dobili otkaz i zamoljeni su pokupiti svoje stvari, javiti se kadrovskoj službi i napustiti radno mjesto. Ili, ukoliko nisu dobili nikakav papirić, znači da nisu dobili otkaz. Glavni lik naše priče, dolazi do svog radnog mjesta i ne nalazi nikakav papirić. Prvo, osjeti olakšanje jer nije dobio otkaz. Svi znamo kako je teško naći posao, a još k tome, glavni lik ove priče ima ženu, dvoje djece i kredit za stan. Međutim, on (ili ona) primjećuje da njegov kolega koji sjedi nasuprot njega nije isto dobio otkaz. Taj kolega je nesposoban radnik, ali je prilično dobra ulizica. Kolegica koja sjedi malo dalje od njega, dobila je otkaz. Na njegovu žalost, on ovisi o njoj jer je kolegica iznimno kvalitetan i marljiv radnik, ali zbog toga što nije elokventna, uprava nije primijetila koliko je važna. Znači naš glavni lik je prepušten sam sebi od sada na dalje i samo je pitanje vremena kada će se njegovi nedostatci početi primjećivati. U glavi mu šumi, od nakupljenog straha i stresa, kada mu prolaze sve žive emocije i strahovi od mogućih situacija u kojima bi se mogao naći. Isti taj naš glavni lik, nakon ovog dana, proživio je vrlo ugodan vikend opuštajući se s prijateljima i obitelji. Međutim, nedjelja je i još mu je ostalo samo par sati do spavanja. U tom trenutku se sjeti da je sutra ponedjeljak i da se mora vratiti u žrvanj neizvjesnosti na poslu. Istodobno se i sjeti svoje kolegice koja je nepravedno ostala bez posla. Sve ga to ljuti i najradije bi probio zid šakom. A što će? Riskirati i suočiti se s upravom i na taj način staviti sebe i svoju obitelj na kocku ili će pustiti i ići dalje pa kamo ga život dovede… Odlučuje se za ovo drugo. Sve mu to u želucu stvara neugodnu reakciju. U obje ove priče, naša dva lika osjetili su djelovanje adrenalina i stresa. Međutim, dok je kod pećinskog čovjeka taj adrenalin i stres djelovao tako da mu je spasio život i osigurao mu opstanak, kod drugog lika, taj isti hormon bio je izlučen iako mu život nije bio u opasnosti, već je uzrokovao samo nakupljanje stresa. Na žalost naše tijelo ne može razlikovati situacije u kojima je nešto lažna uzbuna, a nešto osnovano. Odlazak na kratke meditacije, šetnje u prirodu, samo djeluju kao kišobran tijekom najveće oluje. Ukoliko ne pronađemo u sebi mirnu luku, dok ne naučimo ne poistovjećivati se i ne vezati se za svaku emociju koja nam proleti u mislima, bit ćemo i dalje ostavljeni na milost i nemilost oluje koje hara oko nas.

Hm… sada mi je još nešto palo na pamet. Svi znamo da se originalna DNK ne mijenja tj da je ju je nemoguće izmijeniti u smislu da joj poremetite raspored aminokiselina koje su fiksno postavljene u njoj. Drugo, DNK koja se nalazi u svakoj našoj stanici je originalni zapis kojega imamo od rođenja, to je naš genetski kod. Ako je to tako, znači da u našem tijelu postoji tzv. originalni otisak bića koje smo bili u trenutku kada smo začeti. OK… jel vidite u kojem smjeru nastojim ići? Ne? Da? Svejedno ću napisati.  S obzirom da svaka naša stanica u sebi sadrži čisti zapis DNK, onda postoji li mogućnost da na neki način vratimo u početno stanje naše tijelo? Možemo li nekako narediti toj DNK da se reaktivira ukoliko želimo promijeniti nešto u sebi samima (bolest npr.)? Ako je tako, zašto onda starimo? Prvo i osnovno, malo tko od ljudi stvarno zna povući iz sebe taj originalni kod uz pomoć kojega bi mogli biti ponovno mladi. Čak i neka istraživanja sugeriraju da je starenje kontrolirano od strane svjesnosti. S obzirom da većina ljudi djeluje na onom uobičajenom, površnom nivou, konstantno zbunjenim ponašanjem, mi ubrzavamo proces starenja unutar naših samih stanica. Ukoliko zaustavite pretjeranu mentalnu aktivnost, djelovanje stanica se vraća u njihov pravilan ritam. Ako je to stvarno istina, onda se sam proces starenja može programirati sa različitih stupnjeva svjesnosti? Hm, hm. Ukoliko se izprogramiramo da propadamo, kako je to slučaj sa starijim generacijama oko nas, onda to i postaje naša realnost tj mi počinjemo rapidno stariti. Međutim ovakvo programiranje nije jednostavno, znači nije dovoljno samo pomisliti:“OK, evo od današnjeg dana ja više neću stariti!“, već trebamo uložiti puno više truda. Pozitivni stavovi, budnost u svakom trenutku, želja da opstanemo mogu pomoći da izađemo iz okvira u kojega nas je ovo društvo ukalupilo.

Mali, ali tako slatki darovi

Evo i Božić je prošao. Božić je postao prekomercijalan u Hrvatskoj. Ovo bi trebalo biti vrijeme kada osjećate zajedništvo sa ljudima koje volite, nećete valjda to zajedništvo kupovati poklonima. OK, bit će poklona, tu i tamo, ali nemojmo pretjerivati. No ne želim osuđivati nikoga, svatko bi trebao raditi i živjeti kako želi i voli. Život nam je dan da kroz njega proživimo u potpunosti sva iskustva koja smo željeli iskusiti. A kod nas, mi uživamo u činjenici da se potomak već dobro giba. Ne samo da se giba. Čak i pomišljam pitati još jednom ginekologicu da provjeri da li ih ipak nisu dvoje dolje. :D

No, šalu na stranu. Mi uživamo u svakom njegovom pokretu, trzaju koji je sve intenzivniji. Sada, ne samo što ja osjetim, već i muž može i vidjeti i pod rukom osjetiti svaki njegov pomak.

Da se mi vratimo na tematiku koja bi ovdje trebala i pisati, a to su neka moja razmišljanja i stavovi tijekom ovih 9 mjeseci. Kako je dijete počelo sve više rasti, tako sam počela sve više ulaziti u samu sebe. Na svaki njegov pokret i trzaj, zamislim se i prođe me oduševljenje i divljenje. Mislim, samo kada se prisjetite što su nas sve u školi učili kako dolazi do oplodnje. Prvo, ženska jajna stanica i mušku spermij se sjedine (ukratko, da ne davim s detaljima), tj. spermij oplodi žensku jajnu stanicu, koja se kroz svoj put do maternice dijeli u sve više stanica. Znate što je vrlo zanimljivo? To, što mi sve to uzimamo zdravo za gotovo. Naime, svi znamo da u jednom momentu stanice se počnu diferencirati tj. dio stanica koji je nastao dijeljenjem počne definirati npr. srce, dio mozak, dio bubrege itd. Mene zapanjuje i ostavlja iznenađenom činjenica kako koja stanica tj. grupa stanica zna TOČNO u što će se „specijalizirati“? Znači li to da u našem tijelu postoji neka INTELIGENCIJA kojom smo upravljani. Realno, jel morate razmišljati o disanju? Ne govorite sebi iz trena u tren: „udahni – izdahni – udahni – izdahni-…“ to se dešava automatski i samo od sebe. Što je nas to pokreće? Jeste li se ikada to upitali? Ja nisam, do prije nekog vremena. :) Međutim svakim danom se počinjem diviti svemu što se dešava sa mnom u svakom trenutku. A sama spoznaja da se nešto kao disanje, bez kojega ne možemo funkcionirati, dešava automatski bez našeg razmišljanja, počela sam se pitati što je sa ostalim funkcijama. No, ako premisa da u našem tijelu postoji neka inteligencija, uistinu postoji, da li ju mi možemo na neki način „kontaktirati“? Vjerujem da postoje pojedinci koji, kroz neke oblike samospoznaje, uistinu mogu „razgovarati“ sa svojim tijelom. Međutim da bi došli do tog nivoa (iako ova riječ nije nimalo adekvatna, ali ću ju upotrijebiti u ovom kontekstu) trebamo uložiti mnogo truda i požrtvovanja. Čitala sam o njima i postoje raznorazni načini kako to postići, ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto za ovakve diskusije. Zamislite si situaciju da ste u mogućnosti doprijeti do svake svoje stanice ili organa u svakom željenom trenutku. Ne bi li bilo lijepo u trudnoći imati svoj unutarnji „ultrazvuk“ s kojim bi mogli svaki tren promatrati ovaj predivan život koji u nama raste. Bez ometanja djeteta, mogli bi porazgovarati s njime, „pomilovati ga“, ispričati mu što ga očekuje kada dođe na ovaj svijet i koliko ste sretni što je s vama. Ne bi li to bilo predivno. Iako, mi to već možemo, ali naš razumski mozak nam govori da je to nemoguće. Ma nije li dovoljno samo zatvoriti oči i zamisliti da ste sa svojim djetetom, poslati mu emociju koju trenutno osjećate, zahvaliti mu se što je tu. U nebrojeno puta kada god sam tako nešto napravila osjetila bi dijete kako se pomiče. Isto tako, svaki put kada proživim bilo kakvu emociju, bilo ona dobra ili loša, obratim se djetetu i objasnim mu slikama ili riječima o čemu je riječ. Nikada ne zaboravljam da sve što ja vidim i osjećam, osjeća i on. Pa ako me nešto razljuti ili rastuži objasnim mu zašto je tako. Često se i dogodi da u trenutku kada objašnjavam razloge svog emotivnog stanja, shvatim da sam bez razloga se uplašila ili razljutila i vrlo brzo me ta emocija napusti. Smatram da na taj način potičem još u najranijem stadiju komunikaciju s djetetom čime potičem i njega da u trenutku kada se odluči pokazati kao samostalno biće, dođe svjestan i spreman sudjelovati u životu sa svojim najbližima. Ovako smo i mi spremni na nove stvari koje nas ovo malo biće može podučiti jer i dalje osjećam da je ono ravnopravni član, samo se zbog fizičke situacije nalazi u tijelu u kojem nam djeluje inferiorno. Ali opet se vraćam na biologiju i na nevjerojatnu spoznaju da se mozak razvija još dok je dijete u maternici. Iznimno je važna prehrana majke tijekom trudnoće (folna kiselina) koja utječe na pravilan razvoj mozga. Moja ginekologica ima jednu nevjerojatnu izjavu koja vas natjera da si razmislite o nekim stvarima koje radite u životu. Prvo što vam kaže je, da će vaše dijete biti izgrađeno od onoga što vi jedete. Pa, ajte vi onda mlatite hrpe čokolada, tjestenine, bijelog kruha, salama itd. OK, opet ne treba pretjerivati, ako sam imala potrebu za nečim slatkim ili slanim, utažila sam ju, ali ne u abnormalnim količinama.

Ali ne smijemo zaboraviti da također i vanjski utjecaji kroz koje prolazi majka imaju svoj neizbrisivi trag na dijete. Mi mislimo, a neki još uvijek i vjeruju, da dijete oživi tek kada ga majka prvi put osjeti da se miče. To naravno nije istina, dijete je već odavno aktivno u nama, ali mi ga osjetimo tek kada je ono malo veće. Ali ako se duboko zamislite i obratite pažnju na vaš abdomen, garantiram vam da ćete osjetiti dijete i ranije od nekih statistički navedenih tjedana. Ja sam osobno osjetila njegov prvi pokret već u 13-tom tjednu trudnoće. Mnogi mi tvrde da je to nemoguće jer sam prvorotkinja, a za njih se (pazite sada ovo) ZNA da ne mogu osjetiti dijete prije 16-ili-ili čak 20-tog tjedna trudnoće!!! Ma tko to zna, to je vjerojatno opet neka brojka i statistika koju su izračunali tako da su uzeli XY broj žena koje su promatrali ili su ih pitali kada su prvi put osjetile svoje dijete. Onda su pogledali po koji put su trudne i voila… evo vam kako su došli do te brojke. OK, OK, priznajem, ako ste žena koja radi ko manijak u nekom uredu i nema ni trenutka za sebe, pa čak ni da se sjedne i zamisli i umiri, nije ni čudo da ne osjetite nježne pokrete bebice koja vam želi reći da je tu.