ponedjeljak, 29. ožujka 2010.

Um = savršeno računalo

Negdje davno sam pročitala ovu tvrdnju. Prije se nisam toliko obazirala na tako nešto, ali s vremenom sam postala sve svjesnija koliko je to istinito. U želji da se ne ponavljam, ponavljam se vjerojatno iz teksta u tekst, a to je zato jer da bi nešto upisao u svoj novi program, trebaš ponavljati iz dana u dan. Recimo kao pisanje. Kada smo bili mali, nismo znali držati olovku u ruci, ali konstantnim ponavljanjem smo naučili ne samo držati olovku već pisati i na hrvatskom i engleskom jeziku. Shodno tome, nastavit ću se ponavljati.
Mi smo mašine za stvaranje realnosti. Mi stvaramo vlastitu stvarnost cijelo vrijeme. Sve shvaćamo kroz odsjaj nekog sjećanja tj. ogledala u pamćenju. Ono što nam se može nametnuti kao pitanje je da li onda to znači da samo živimo u velikom simulatoru prostora ili ne. Uvijek postoje odluke o smjeru u kojem se naš život može kretati, to nikada ne bi smjeli zaboraviti. Čak i ako nam se ponekada čini da nama svima upravlja neki puppet master, a mi smo samo lutkice u njegovoj ruci, sve je to iluzija.
Opet znamo da u nama postoji nešto što neki nazivaju duhom, dušom ili svijesti. Ona je ta koja vozi i upravlja ovim odijelom kojega mi nazivamo tijelom. Bez svijesti, tijelo bi bila samo nakupina tkiva odložena sa strane kao odbačeno odijelo nakon cjelodnevnog nošenja. Četiri sloja tjelesnog "odijela" imaju više vrsta senzora (tj. osjetila) uz pomoć kojih hvataju što se sve događa u okolinu u kojoj boravi. Zanimljivo je da je poznato u svijetu da misao može utjecati i promijeniti tijelo. Većina ljudi ne utječe na realnost na konstantan i solidan način zbog toga što ne vjeruju da to mogu. Da li to znači da ako mislimo da možemo hodati po vodi, da ćemo to i uspjeti? Pa, rekla bih da je to istina. To možemo reći za bilo koje pozitivno razmišljanje. Svi se mi možemo truditi da uvijek razmišljamo pozitivno. No kod većine ljudi to obično znači da imaju tanak sloj pozitivnog razmišljanja prevučen preko velike lopte negativnog razmišljanja. Tako da pozitivno razmišljanje nije zbilja onakvo kakvo se čini. To je često samo prekrivanje negativnog mišljenja kojeg imamo. Kada razmišljamo o stvarima, činimo stvarnost konkretnijom od onoga što jest i to nas obično zatoči. Možemo se upitati: Da li je stvarnost toliko kruta, da li sam ja nevažan i ne mogu je promijeniti. No ako je realnost moja mogućnost tj. mogućnost same svijesti automatski se nameće pitanje kako je mogu promijeniti? Na ovaj način smo proširili sliku o nama samima tj. došli smo do točke u razmišljanju kada vidimo da nismo samo obične lutkice koje netko pokreće kako mu se svidi. U starom razmišljanju, ja ništa ne mogu promijeniti zbog toga što nemam nikakvu ulogu u realnosti. U novom načinu i obrascu razmišljanja, JA biram iskustvo. I na taj način, doslovce,
ja stvaram svoju realnost.
Ovako kada gledamo jedan drugoga, primjećujemo i dolazimo da zaključka da smo različiti, ali u stvari ako pogledamo malo dublje vidjet ćemo da to i nije sasvim točno. Izvana je makroskopski svijet, kojega mi percipiramo preko osjetila vida. Međutim duboko u nama postoji i svijet naših stanica. Zatim tu je svijet naših atoma i svijet jezgri. Ovo su sve potpuno drugačiji svjetovi. Svi oni imaju svoj vlastiti jezik i svoje zakone. Oni nisu samo manji već je svaki od njih potpuno drugačiji i ono što je najvažnije je da se oni nadopunjavaju. Svi smo mi građeni od tih atoma i stanica, ali na svačiji ne samo izgled već i djelovanje i poimanje života djeluje i ova makroskopija izvan nas. Znači radi se samo o različitim poimanjima istine koju svatko od nas doživljava na način koji mu je najprihvatljiviji. Ali ono što je nepobitno je temeljna istina jedinstva. U toj najdubljoj, subatomskoj razini svih naših stvarnosti svi smo mi jednako tj svi smo mi JEDNO.

nedjelja, 21. ožujka 2010.

Podsvijest – Svijest - Nadsvijest

Puno puta sam spominjala ove pojmove i ne mogu, a da ih ne objasnim tj. da prezentiram svoj način gledanja na ove pojmove. Mnogi narodi i religije su nastojale približiti ove pojmove i potaknuti ljude da bar malo pokušaju shvatiti da to nisu tek riječi na papiru, pa im se i ja u tom nastojanju pridružujem.
Ljudski um je odvojen u tri primarna funkcionalna mehanizma: Podsvijest, Svijest i Nadsvijest. Ova tri dijela međusobno se isprepliću i stvaraju ono što mi danas nazivamo svjesnim stanjem tj. našom realnošću.
Podsvijest je skladište krvnog naslijeđa, dok je Svijest skladište samog individue. Ono što je važno razumjeti je da osnovni obrasci razmišljanja i mišljenja dolaze iz Podsvijesti i Svijesti. Dok mi vjerujemo da smo individue, jedinstveni, unikatni ili kako god to želite nazvati, trebamo za pravo uvidjet da to nije cijela istina. Ne u kontekstu ovog trojnog dijela uma. Mi smo svi djelomične kopije naših roditelja tj. obiteljskog slijeda koji su opet djelomične kopije svojih itd… itd. Upravo zbog ovoga i nakon mnogo generacija mi i dalje djelujemo po istom principu pohlepe, odvojenosti i samo uništenja, što je sve smješteno u Podsvijesti. Osoba koju gledamo u ogledalu je samo bolje obučena, nosi ljepšu masku na licu, ali duboko u nama samima za pravo su isti osjećaji, misli i ponašanja. Socijalno i kulturalno uvjetovanje preko TV-a ili čak samog sistema obrazovanja, zamišljen je da zabavi pojedinca za vrijeme njegovog razvoja tj. od 3-14 godine života. Na taj način pripremaju nas da se uklopimo u matricu realnosti koja nas okružuje. Čak i oni koji nisu konformisti, koji na sebe gledaju kao da ne djeluju unutar „kutije“ su zapravo unutar nje isto tako. Ukoliko živimo i djelujemo unutar ova tri dijela uma (a većina nas egzistira tako), tada djelujemo u polarnosti. Polarnost (odvojenost, percepcija sebe kao odvojenog tijela od svega oko nas) hrani trojni sistem. To je zato jer je ljudsko biće izgubljeno u odvojenosti, koja je smisao trojnog sistema.
Podsvijest je ono dijete u nama koje kada zatvorite oči vidite kao malo uvrijeđeno biće koje sve, ali apsolutno sve shvaća ozbiljno. Kada kažete „Joj.. kako sam glupa (glup) jer nisam to i to primijetila (primijetio)…“ ili „Ubija me ovaj posao…“ itd… vaša Podsvijest slegne ramenima i kaže… OK to želiš, to ćeš i dobiti. Ona se nikada ne raspravlja s nama, već prihvaća ono što joj ti kažeš. Ona nam kroz cijeli život pokušava ukazati na neke naše pogreške ili propuste, a mi, s obzirom da samo naučeni na logični slijed razmišljanja i djelovanja, konstantno ju (Podsvijest) marginaliziramo. U našoj podsvijesti nalaze se odgovori na sva pitanja koja postoje, a ona nam se stalno obraća - posredno. Preko snova, kroz intuiciju, vizije, flash backove, iracionalne osjećaje-mržnje, ljubavi, sve je to povezano s onim nakupljenim stvarima u našoj Podsvijesti. Svi smo mi dobili mogućnost i imamo mogućnost slobode. Upravo ta naša sloboda je sloboda misli i to nam nitko ne može oduzeti, ako naravno mu to pravo ne damo. Naša Podsvijest je kao mali kompjuter, jer ne radi razliku između dora i zla. Za nju ne postoji dobro ili zlo. Sve što odlučimo u životu je tu da nas nauči nečemu. Ne postoji apsolutno dobro ili apsolutno zlo. Osim toga naša Podsvijest je spona između nas i naše Svijesti tj. onog djela nas koji percipira tko smo i što smo i naše Nadsvijesti. Uf, ovo je još jedan veliki pojam. :) Nadsvijest je kako i riječ kaže iznad Svijesti. To je dio nas koji sve zna, sve vidi i koji ima „kontrolu“ nad cijelim našim životom. Sagledava nas u svim dimenzijama vremena i prostora i daje nam onoliko da spoznamo koliko smo spremni u tom trenutku. Kako je ovo naše super biće ili naša super svijest spremno nam dati što u tom trenutku nam treba, kako bi ili nešto iskusili i kroz to iskustvo naučili i spoznali neke dijelove sebe, ono isto ne razlikuje dobro od lošeg. Iskustvo je takvo kakvo je, možda ćemo kroz neki osjećaj kojega bi mogli definirati kao lošeg, baš naučiti neku dobru stvar. Ili ćemo iz nekog dobrog osjećaja ili događaja naučiti nešto loše o sebi kao o pojedincu. Upravo zato je teško definirati što je dobro, a što loše. Pojam dobrog i lošeg je definiran kulturnim i društvenim standardima koje nam je nametnula okolina u kojoj živimo.
Nadsvijest zna sve, a jedini put do naše Nadsvijesti je preko Podsvijesti. Međutim kako smo mi bića koja više vjeruje logici i razumu, zapostavljali smo godinama tu komunikaciju sa našom Podsvijesti, tako da više ne možemo čuti niti najmanji glasić od nje. Polako i sigurno trebali bi ponovo nastojat vratiti povjerenje tog malog djeteta, koje će nam otvoriti vrata prema djelu nas koji je u stanju pokazati nam koliko je svemir velik i koliko smo mi veliki u njemu. Često je pristup u prvoj komunikaciji sa Podsvijesti radiestezija. Naime korištenjem viska, rašlja L-štapova ili bilo kojih drugih sličnih naprava, dajemo našoj Podsvijesti da progovara kroz nas i da razvijamo tu osjetljivost i osjećajnost. Ako ste ikada pokušali raditi s jednom od ovih uređaja (ja sam osobno radila i radim s viskom) znat ćete da je put dug. Međutim jednom kada uspostavite ponovni kontakt sa Podsvijesti vidjet ćete da ćete uskoro dobivati sve više odgovora na vaša pitanja. Naravno da dolazimo i do činjenice da ponekada ne dobijemo nužno sve odgovore jer naša Nadsvijest (koja je u kontaktu sa Podsvijesti) zna koji nam je cilj i što je nužno nam reći u tom trenutku, tako da ukoliko nismo spremni saznati odgovor na neko pitanje ili jednostavno nam nije vrijeme ići u tom smjeru, nećemo ga dobiti. Nakon dugog rada sa viskom primijetit ćete da čak i dogovor na pitanje znate prije pomicanja samog viska, što znači da je kontakt sa Podsvijesti jak i da vam visak nije potreban. Međutim, kako smo mi ljudi vrlo intelektualna bića, često vrlo usmjereni na lijevu stranu mozga (racionalnu, logičnu), teško nam je bez vizualnih pomagala uspostaviti bilo kakav kontakt ili još bolje vjerovati da je to moguće.

subota, 6. ožujka 2010.

Peti pregled (početak 2 mj.)

Evo nas sa petog (i zadnjeg) pregleda kojega smo obavili kod ginekologa. Točno kako sam i pretpostavljala naš malac (koji nije toliko mali) ima 1,8 kg. Ginekologica je napomenula da ima velike noge i ruke i GLAVU. Ovo zadnje me nije nasmijalo, jer sam se odmah sjetila da će ta glava ići prva. :) Ali šalu na stranu, sve je super. Čak nam je i mahnuo tijekom ultrazvuka. Ne znam da li je to bilo jer nas je htio pozdraviti ili nam reći da ga prestanemo ometati u njegovom miru i tišini.
Kako je već veliki, sve mu je manje mjesta i svaki njegov pokret osjećam intenzivnije nego prije. U početku su to bili mjehurići koji škakljaju i čine svaku majku presretnom kada osjeti svoje dijete po prvi put. Svaki mjehurić ili leptirić (kako ga god želite opisati) izazivao mi je smijeh, a on je čini se uživao u škakljanju svoje mame.
Zatim su se ti mjehurići pretvorili u jače lupkanje uslijed konstantnog okretanja i otkrivanja novih položaja koje može zauzeti. Svaki ovaj pokret je bio novost za mene, osjetila bih ga, ali da ga osjetim pod rukom, trebala sam ju dobro prisloniti na trbuh.
Sada ne samo da ne moram prislanjati ruku, već je vidljivo svaki put kada se okrene bar malo. Trbuh mi se izvija prvo u jednu, pa zatim u drugu stranu. Lijepo je to za vidjeti, postanete nekako svjesniji da to malo biće raste i da ima svoj tempo i životni bioritam. Recimo, otkrili smo da je on noćna ptica. Baš kada se ja primirim i odlučim spavati, on nema mira. Valjda mu je interesantno tek onda javljati se i okretati. Jedne večeri, legli smo malo kasnije, i tek što sam zaspala probudili su me takvi pokreti da sam se ustala u sjedeći položaj. Kako sam do tada osjetila da je bio okrenut već glavicom prema dolje, čini se da je baš tu večer odlučio da mu je dubljenja na glavi već pomalo dosta i sada smo popreko. Ali dobro, kako god njemu odgovara meni odgovara isto.
S obzirom da se i moj muž vrlo aktivno uključuje u cijelu trudnoću od samog početka, često zna leći pored mene i pričati mu. Postavi se vrlo blizu trbuhu i priča što mu već padne na pamet. Važno je samo da mu dijete čuje glas. U jednom trenutku mu je tako pričao i točno kod usta mog muža mali se nekoliko puta ritnuo. Apsolutno sam sigurna da je to bila ruka i kao da nam je tim malim činom htio reći da nas čuje i da mu je baš lijepo. Imamo nadimak za njega… ritko. :)
Otkrila sam da je najbolji način za smirenje intenzivno hodanje, ok to se sada više ne može nazvati hodanjem već geganjem u mom slučaju, ali mali se smiri. Čim stanem, evo ga opet. Bit će to aktivno dijete, ali neka. Volim kada ga osjetim kako je pun života i energije.
Kada smo već kod geganja, prijavljujem da su mi se kukovi već dobro omekšali. Od početka 1 mj ove godine osjećam nelagodu u kukovima, koja se naročito osjeti kada se iz jednog položaja u kojem sam duže vrijeme, prebacujem u drugi. Blažen je bazen u tom slučaju. Kada sam u onom bestežinskom stanju uživam. Uz to što još i vježbam, osjećam se lakše i ne osjetim tu nelagodnu bol u kukovima. Tijekom pregleda, ginekologica mi je malo i kukove ispipala i komentirala da će porod biti brz. He, he… neka, neka… točno je i meni tako neki osjećaj došao.
Kako sam se skroz navukla na mliječne proizvode (sve osim mlijeka), uživam svako jutro popiti veliku šalicu kefira. Ali ne bilo kojeg već onoga kojega mi napravimo doma. Osim što nam se ekonomski više isplati (7kn je 0,5 l kefira kupljenog u dućanu, a iz 1L mlijeka koje košta oko cca 4 kn dobijete skoro 1 L kefira) i zdraviji je. Toliko je fino da sam čak i muža zarazila, a on prije nije kefir nikako pio. Međutim, kako se ta kultura razvija ko luda, kome treba neka se javi jer mislim da ćemo uskoro biti preplavljeni sa kefirnom kulturom. :) Naravno da svo to pijenje radi čuda i na mojoj crijevnoj i vaginalnoj mikroflori i stoga ga preporučam svima. :) Taman mu treba 1-2 dana da fermentira 1L mlijeka u kojega ga stavimo. Ovisno o tome koliko kiselo i gusto želite. Ali dobro, toliko od mene danas. Uživajte u životu. :)

ponedjeljak, 1. ožujka 2010.

Strah i ostale stvari

Evo, kako mi se bliži taj dan, preplavljuju me razni osjećaji. Čujem ostale trudnice po prvi put da ih je strah poroda jer to boooliiii…. Jaaaakoooo. :) Hm, ajmo ovako curke moje. Sve smo mi bile svjesne kako se djeca rade i kako dolaze na svijet. Gledale smo milijun filmova u kojima je porod bio ili u potpunosti ili djelomično prikazan. Kako trudnoća odmiče i kako se tijelo mijenja, trebale bi biti sve svjesnije čina koji nam se približava.
Ok, možda mogu govoriti samo iz svoje perspektive, ali evo kako se porod približava ja sve nekako jedva očekujem kada će to malo biće doći na svijet. Da ga mogu zagrliti, izljubiti i osjetiti miris njegove kože.
Jednako tako, moje je mišljenje, da većina žena koja imaju „problema“ kod poroda za pravo u sebi imaju neki strah od mogućih bolova koje će osjetiti. Nemojte misliti da ja živim u lala land-u i da si govorim da bolova neće biti. Normalno je da sam prolazak djeteta kroz rodnicu koja se još rasteže uzrokuje bolove, ali isto tako nemam namjeru iz dana u dan bojati se tih par sati koje ću provesti u nekoj neugodi. Kao što sam prije rekla, realnost kakvu si složiš u glavi i projiciraš iz dana u dan, će biti tvoja realnost. Moja slika kroz koju ja gledam porod je da će on biti brz, lagan i maksimalno elegantan. Prije nekog vremena pisala sam o psihičkom stanju u kojem žena treba biti ili bi trebala biti kako bi porod bio što prirodniji i glađi. Ako s vremenom prihvatimo porod tj. sam čin rađanja djeteta kao nešto što se prirodno događa i ako položimo vjeru u to da je naše tijelo savršeno onakvo kakvo i je i da ono samo po sebi zna što i kako raditi u trenutku kada trudovi počnu, tada „problemi“ kao što su ne otvaranje, ne započinjanje trudova i ne pucanje vodenjaka su stvari o koje ne treba potrošiti niti trenutak za razmišljanje. Međutim, ukoliko ste preokupirani sa mislima o problemima koji bi mogli nastati tijekom poroda, naslušali ste se groznih priča o nekim ženama koje su urlikale od bolova, bojite se da će vas boljeti, podsvjesno govorite svojim tijelu da za pravo ne želite roditi. Kako naša podsvijest prihvaća sve što joj kažete onom djetinjom naivnošću, tako će i ovo definirati kao nešto što je vaša želja. Sav taj strah uzrokovat će „probleme“ kod poroda. Jedan od mnogih scenarija „problema“ postat će vaša gorka realnost. Zašto o tome uopće razmišljati? Kod mene to nije opcija, pa ne znam odgovor na postavljeno pitanje. Da li se taj strah javlja samo iz činjenice da se žena boji boli kod poroda ili su tu dublji problemi iz prošlosti (možda ste jednom kao dijete čuli da vas jedan od roditelja za pravo nije želio, bojite se da ćete biti loš roditelj, strah vas je nećete financijski moći uzdržavati dijete ili ste samohrana majka…). Kako god bilo, uvijek se treba vratiti u taj mir i tišinu u kojoj imate direktnu povezanost sa svojim višim JA koji u svakom trenutku zna što je najbolje za nas i koji direktno komunicira s našom podsvijesti, shvatit ćete da je sav strah bespotreban. Sve čega trebate biti svjesni je da je naše tijelo savršeno i da savršeno zna kako i što napraviti u danom trenutku. Dajte si vremena i poslušajte svoje tijelo koje reagira u skladu sa informacijama koje dobiva od djeteta. Namjestite se kako vam u tom trenutku odgovara, hodajte, legnite se, olakšajte si… uživajte u tom jedinstvenom trenutku kada na svijet donosite novi život.