Važno ili nevažno… pitanje je sada. :)

Vjerojatno zvučim nevjerojatno, ali kao što sam prije rekla, nismo tipični roditelji i želimo ostalim roditeljima i budućim roditeljima pokazati da se djeca mogu odgajati na drugačiji način. Sve na Zemlji funkcionira u savršenom redu. Mi ga možda ne vidimo jer ne obraćamo pažnju i na onaj dio koji nam se često skriva iza činjenica koje su stavljene u prvi plan. Ali u životu i u Svemiru je najvažnija međusobna suradnja. Sve životinje surađuju s prirodom i od nje dobivaju sve ono što im je potrebno da bi preživjele. Svi mesojedi ubijaju samo onu količinu mesa tj. živih bića koliko im je potrebno da bi prehranili sebe i svoju obitelj. Čovjek je jedina životinja koja ubija iz sporta. Nemojte me krivo shvatiti, ne zagovaram ni vegetarijanstvo niti isključivo konzumiranje mesa, već smatram da je važno u organizmu postići mjeru i ravnotežu. Znači, najvažnije je slušati što organizam u određenom trenutku želi i to mu jednostavno dati. Međutim, kako smo mi bića koja često primaju informacije i od ljudi oko sebe, treba razlučiti točno što je naša želja, a što želja koju smo slučajno "pokupili" od nekog drugog. Ali to je tema za neku drugu priču. Kada smo već kod hrane, puno se priča o tome što je zdravo, a što nije. Možda je izuzetno pozitivno i negativno činjenica što sam završila Prehrambeno biotehnološki Fakultet, pa eto, imam tu prednost da znam što i prije svega kako, se rade prehrambeni proizvodi koje mi ovih dana konzumiramo. Prije svega, opet bi htjela napomenuti da nisam zadrta i ja pojedem slatko i slano i čak majonezu, ali kada to učinim ipak želim da je to nešto što sam ja pripremila i u što znam točno što sam stavila. Ako ćemo ići do samog izvora što je zdravo, a što nije, onda bi bilo najbolje da naučimo živjeti ne konzumirajući hranu već živjeti od primarnog izvora, a to je Sunce. Upravo zato vegetarijanci i konzumiraju samo proizvode biljnog podrijetla (izuzev onih koji su lakto-ovo vegetarijanci, pa uz povrće jedu i jaja i mlijeko i mliječne proizvode) jer povrće i voće direktno upija sunčevu energiju. Na taj način oni konzumiraju hranu drugog izvora. Životinje koje konzumiraju to voće i povrće predstavlja treći izvor itd. Muž i ja smo tijekom ljeta redovito gledali u Sunce ujutro i navečer. Penjali bi se na zgradu i prisustvovali rađanju i "umiranju" Sunca. Ne samo da se nakon tih 15 min osjećate preporođeno, svaku umor kojega ste imali nestao je, ulazite u jednu kontinuiranu i svjesnu meditaciju, već na grad gledate drugim očima. Vidite ga dok je još uspavan i dok manične misli vaših sugrađana nisu još počele svoj tijek. Znala sam sjediti na krovu i uživati u prvim toplim dodirima sunca na koži. Tada sam osjetila koliko smo voljeni. I dok ga istovremeno zaboravimo i doživljavamo zdravo za gotovo ono svaki dan izlazi i grije nas bez obzira bili mi dobre ili loše volje, svjesni ili nesvjesni njegovog postojanja. Shvatila sam tada što znači bezgranično voljeti sve oko sebe. To je kao kada majka pogleda dijete u kolijevci i voli ga svim svojim srcem.

Malo mojih jutarnjih razmišljanja

Evo počela je stizati prva robica za bambina. Kako će imati stariju sestričnu, dobivamo odjećicu od nje. Uglavnom su u pitanju raznorazna odijelca u bijelim bojama iako se potkrade i neko plavo i crveno. Čitala sam da kod poroda je dijete najbolje omotati u crveni, smeđi ili zeleni ručnik jer su to boje s kojima se dijete susretalo u maternici. OK, kužim crvenu i smeđu, ali od kuda zelena molim lijepo. Već vidim neku majku koja pokušava doktorima u bolnici objasniti da ona želi crveni ručnik, ne bijeli… yeah right! Zašto je naš zdravstveni sustav toliko nefleksibilan i skučen. Čini mi se da još živimo u 18-tom stoljeću. Dok sve naše zemlje susjede kojima se toliko dičimo imaju bolje razrađen plan poroda i nude raznorazne opcije, evo mi nakon dosta niza godina imamo bazen i stolčić… juhuuuu!!!

No kažu da je u prvim tjednima poželjno nositi neku crvenu boju jer dijete teško bilo što fokusira, a ovako ste mu uočljiva crvena mrlja u vidokrugu. Opet bih se htjela vratiti na činjenicu da se trudnoća ne bi trebala shvatiti isključivo kao fizička promjena tijela. Znam da se ponavljam iz posta u post, ali netko mi je rekao da je ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje vrlo važno. Jer upravo tim ponavljanjem "programiramo" i osvješćujemo svoju podsvijest i na taj način svijest (jer je naša podsvijest most do svijesti s kojom komuniciramo sa svojim višim JA) da obrati pažnju na neke stvari. Naime, kroz cijelu trudnoću, majka bi trebala stvoriti atmosferu čistoće i svjetlosti oko svog djeteta. Na taj način majka može surađivati sa dušom (inteligencijom) koja dolazi kroz nju. Iako ne može vidjeti tu dušu, može bar pokušati komunicirati s njom. Može joj reći da će joj pomoći, da će joj dati najbolje što može na ovom svijetu, ali da istodobno i ta duša može unijeti u tijelo djeteta kvalitete i vrline kako bi to dijete postalo u potpunosti savršeno i veličanstveno. U trenutku kada majka izgovori ove riječi, osvješćuje taj dio u sebi i u tijelu djeteta. Dijete još uvijek sve dobiva od majke, ne samo hranu već i osobnosti. Upravo zato majka bi trebala biti svjesna svojih misli, osjećaja i djelovanja jer upravo kroz njih može djetetu poslati samo najčišće i najsjajnije čestice svoje duše.

Voda je izvor života

Kako se čini, moje priče su vrlo tražene jer mi je upravo sada jedna frendica napomenula da se izvolim uhvatiti pera (tj. kompa) i da napišem još nešto. :) Čini se da su ova moja razmišljanja interesantna… pa ako jesu, ajde ljudi napišite nešto. :P

Evo jučer sam malo pisala o tome što je po mom mišljenju porod i kako ga ja vidim. Mnoge žene će mi odgovoriti da je to sve lijepo, ali da ćemo vidjeti tamo u 5 mj. kada rodim. I opet kažem da nitko od nas nije statistika i da sve u životu teče kako MI to želimo. Mnoge knjige su napisane o tome kako smo mi ti koji stvaraju svoju sudbinu, ali toga nismo svjesni. Stvaramo ju svojim djelovanjem i odlukama, ali ono što je najvažnije, stvaramo ju svojim mislima i razmišljanjima. Međutim, teško je to uopće shvatiti i prihvatiti. Kada sam o tome pričala nekim svojim prijateljima, tek nekolicina njih je to prihvatila kao nešto što je moguće. Evo ovako, čovjek u tijelu ima više od 70% tekućine tj. vode i što je interesantno da isti taj postotak vode prekriva i našu planetu Zemlju (As above, so below!!). A svi mi znamo da je voda izuzetan vodič. Ne znam tko još nije čuo za Masaru Emoto-a i njegovu knjigu "Messages from Water". Za one koji nisu čuli, ukratko ću ponoviti, a za one koji jesu… ponavljanje je majka mudrosti. Puna sam danas ovih izreka. :)

Voda je u nama i kola kroz nas, ali voda je svuda oko nas. Kada zamrznemo vodu ili kada promotrimo snježnu pahuljicu koja pada, vidimo da dolazi u kristalnoj strukturi. Kako smo mi kao živa bića povezani uz vodu i njenu kvalitetu (bilo da se radi o tekućini koja kola našim tijelom ili se radi o vodi koja je oko nas i koja nam omogućuje da normalno funkcioniramo), M. E. je pokazao kroz svoj rad da ljudska vibracija energije, misli, riječi, ideja itd. utječe na molekularnu strukturu vode. Voda je izvor života na Zemlji i vrlo je važna kako za nas tako i za sve oblike života. Naše tijelo je poput spužve i ono je sastavljeno od milijuna stanica koje sadržavaju tekućinu. Voda u svom fizikalnom obliku se lako prilagođava svakom okruženju u kojem se nalazi. Promjenom tog oblika ne mijenja se samo vizualno (voda – para – led) već se i njena molekularna struktura mijenja. Energija ili vibracija okoline može promijeniti molekularnu strukturu vode. Na taj način voda vizualno i molekularno reflektira okolinu u kojoj se nalazi. M. E. je vizualno dokumentirao ove molekularne promjene uz pomoć fotografije. Zamrznuo je kapljicu vode i proučavao ju pod specijalnim mikroskopom. Otkrio je razlike u kristalnoj strukturi vode koja je uzeta iz različitih izvora na planetu i pod različitim okolnostima. Voda koja je uzeta iz netaknutih izvora, kada se smrzne, formira predivne geometrijske dizajne u svojoj kristalnoj strukturi. Onečišćena industrijska voda, voda koja je uzeta iz vrlo naseljenih područja ili voda iz pipe pokazuje iskrivljenu kristalnu strukturu. Nakon toga M. E. je pokušao vidjeti kako misli i riječi utječu na formaciju kristala i to tako što je jednostavno napisao na komad papira neku riječ i zatim taj komad papira zalijepio na flašu u kojoj je bila voda. Nakon što je to odstajalo preko noći, voda je smrznuta i fotografirana. Otkriveno je da se voda na koju se ovako utjecalo, vratila u svoju originalnu formu. Na ovaj način naše stanice mogu maksimalno apsorbirati vlagu tj. vodu što je i ključno u liječenju, te održavanju zdravlja i vitalnosti. Znači nakon što je papirić sa ispisanim riječima kao što su VOLIM TE, HVALA, LJUBAV I ZAHVALNOST itd nalijepio na flašu punu destilirane vode, vidio je da je ta voda, iz jedne totalno nedefinirane i nepravilne strukture u kojoj čak nije niti formirala kristale, stvorila nakon određenog vremena predivne kristalne oblike. Isto tako, pisanjem riječi MRZIM TE, ZLO MI JE OD TEBE, UBIT ĆU TE, voda nije uopće imala kristalnu strukturu. Mislim da ima dosta informacija o ovome na internetu, samo treba progooglati. :)

No, ja se želim vratiti na onu činjenicu da je naše tijelo stvoreno od 70% (i neki kažu i više) vode i kada uzmete u obzir sve što je tu M. E. pokazao da se događa s vodom, zamislite si kako vaše misli mogu utjecati na vodu koja je u nama. A sada, zamislite si da ste trudni i da svu tu tekućinu dijelite s tim savršenim malim bićem u sebi. Kako naše misli mogu biti snažne. Kada bi ih samo mogli znati kontrolirati i usmjeriti na jedan cilj. Kako bi tek onda mogli stvarati i samo poželjeti nešto i da je to odmah tu. Pa gdje bi nam bio kraj. :)

Treći pregled (početak 11. mjeseca)

Konačno smo dogurali do pregleda kada bi mogli imati imalo nagovještaja da li da biramo muška ili ženska imena. Prema doktorima ja sam u 16-tom tjednu trudnoće i već bi mi se trebao ocrtavati trbuh. A on, ne da se ocrtava nego se i fino vidi. Lijepo mu je, toplo i osjeća se sigurno. Svaki dan puštam mu smirujuću muziku i pjevam i pričam. Kako je glas majke glas uz kojega se veže i kojega prvog čuje i pamti, nastojim da ga cijelo vrijeme čuje i to ne samo kroz moje obraćanje drugim ljudima, već i kroz moje razgovore s njim/njom. Uglavnom pričam mu tko ga sve čeka kada dođe nakon 9 mjeseci, koji ljudi mu se vesele i željno ga očekuju primiti i ljubiti. Isto tako nastojim se što više osjećati opušteno i smireno jer sve moje osjećaje i sve kroz što ja prolazim, prolazi i dijete. Ne želim da dijete bude kao ispod staklenog zvona gdje ćemo mu paziti na svaki korak i gdje će biti apsolutno skriveno od bilo kakvih loših iskustava, već želim da osjeti koliko je željeno i očekivano ovdje vani.

A opet, što su loša iskustva, to je isto vrlo diskutabilno. Naime, pojam dobrog i lošeg je isključivo društveno i vjerski uvjetovan. Naime, nešto što nama ovdje u Hrvatskoj djeluje kao loše (uzmimo funkcioniranje nekog lovca na ljudske glave u zabitima Amazone) u nekim drugim društvenim okruženjima je sasvim normalno. OK, opet netko može reći da su ti ljudi zaostali i da se ne razvijaju u skladu s društvom i da su primitivni. Moje je mišljenje da ništa nije isključivo crno ili bijelo. Tko smo mi da govorimo da je naš način života isključivo ispravan i da prema tome svi trebaju živjeti život kako mu mi nalažemo? Pa da su stolice okrenute, prvi bi se mi pobunili. Jedini način je živjeti život što jednostavnije moguće i živjeti ga iz srca i sa srcem. Što znači voljeti svakog i prihvaćati svakog takvim kakav on je. Jer jedino tako možemo mu dati dovoljno prostora da postane najviše što si je predodredio. Ali vjerujem da je to teško i ja se ponekada uhvatim kako prosuđujem ljude oko sebe. I zastanem i nasmijem se, jer shvatim da je to samo još jedna moja osobnost koja se pojavila na površini i prihvatim ju. Ništa ne treba odbacivati jer sve situacije i svi trenutci su tu da nas nauče nečemu. Na nama je samo da odlučimo da li ćemo odigrati igru na ovaj ili onaj način. Jer sve je samo igra i mi smo igrači u njoj. Kao figure na šahovskoj ploči. Teško je vidjeti sljedeći korak kada su na ploči, ali kada se uzdigneš iznad nje i promatraš tu partiju kao običan promatrač, e onda je lako donijeti odluke i sagledati situaciju bez puno emocija. Upravo to je poželjno postići. Kada si tamo u vječitom miru i na sve gledaš "hladne glave", nevezan, sve u životu ti postane samo još jedan potez. A taj potez ne može biti niti dobar niti loš, samo je pitanje gdje ćete poslije dovesti. Uf, sada sam se nafilozofirala.

Uglavnom, na putu do ginekologa, zamolila sam naše dijete da nam dozvoli da tijekom pregleda ga malo bolje pogledamo i da vidimo da li je curica ili dečko. Tako kada smo ušli i kada je doktorica počela ultrazvučni pregled (konačno samo vanjski) naš mali bimbo se smirio i dao joj je da sve lijepo izmjeri i pogleda. U jednom momentu smo ga čak i snimili odozdola tako da smo imali direktan pogleda na guzu i nogice. U tom trenutku smo svo troje primijetili da mu je između nogica nešto… i naravno da nam je palo na pamet da je to pupčana vrpca. Ali opet se smirio i doktorica je mogla bolje zumirati i vidjeli smo dvije kuglice i između njih nešto što nam je sličilo malom penisu. Naravno kako je ipak tek 16. tjedan (po mojoj računici 14.) doktorica je rekla da ćemo idući put vidjeti još bolje. Teški smo 170 g što odgovara težini jednog šnicla, kako su me uputili. :)

Nakon svih tih pregleda koji su mi malo nelagodni, koliko god htjela i očekivala vidjeti svaki put, pala je odluka da je to ipak previše i sada ćemo ih reducirati. Nije potrebno stvarno svaka 4 tjedna ići na ultrazvuk. Sada ćemo nastojati ići bar svakih 6 tjedana ili više.

Kako smo već ušli u 2 tromjesečje, počela sam malo razmatrati opcije oko poroda. Gdje i kako… kada… oni kažu sredina 4 mj, ja si mislim… početak 5mj. Uostalom, kakva matematika i kakvo računanje može odrediti kada će dijete izaći. Dijete je to koje dirigira kada je spremno, ne tamo neki doktor u bijelom (svaka čast doktorima i na silnim školama koje su prošli) kojem se ne sviđa što smo prebacili koji dan. Porođaj započinje kao hormonalni odgovor na hormone koje ispušta dijete (vjerojatno iz nadbubrežne žlijezde). Upravo ovo tjera maternicu da se počne grčiti tj. to inducira trudove. Po kojem onda pravilu je doktor taj koji određuje kada će dijete biti spremno na izlazak? Ako je sve u redu (plodna voda je bistra) nema potrebe za induciranjem poroda. Ionako je majčino i djetetovo tijelo preplavljeno morem hormona koji se ispuštaju, u točno za to predviđenom trenutku, kako bi sve teklo kako treba. Žene rađaju već milijunima godina i rađat će i dalje, a sve to će biti upravljano jednim predivnim mehanizmom u kojem majka i dijete sudjeluju kako su 9. mjeseci prije toga sudjelovali. Za pravo, ovih 9. mjeseci nije ništa drugo nego predigra i priprema za ono što se događa u tih par sati poroda.

Sunce, sunce, sunce….

Priznam, bila sam lijena i umjesto da se sjednem i pišem, radije sam radila nešto drugo. Kako se još i ovih zadnjih dana i sunce pojavilo, radila sam sve osim stvari koje sam si zacrtala taj dan. Prošli vikend imali smo vrlo užurbani vikend. Osim što svaki drugi dan idemo na plivanje, u subotu smo bili pozvani na večeru kod prijateljice. I bilo je savršeno. Priredile su nam cure ne večeru već gozbu. Malo ću udaviti, ali moram, moram spomenuti. Za predjelo nas je dočekao namaz od patlidžana i domaći ajvar koji je bilo fantastičan. Na svu sreću, sklonile su to brzo jer bi se gosti prejeli samo od predjela. Juha od celera i mahuna je bila otkriće koje namjeravam ponoviti i kod sebe doma. :) Čim mi dođe recept na mail. :) Nakon toga štruca od mljevenog mesa sa povrćem i hrpa salate. Bilo je pravo čudo što smo uspjeli zgurati i desert tj. palačinke s ricottom i višnjama na kraju. Uf… jesam se pohvalila da se nisam ni malo udebljala, ali nakon ove večere mislim da će idući tjedan vaga pokazati drugačiju priču.

Primijetila sam da mi trbuh sve brže raste i to kako mi se čini da raste preko noći. Osjećam blago zatezanje trbuha koji je svakim danom sve veći. Zatezanje osjetim tek pred kraj dana što je i potvrdilo moje osjećaje da mi trbuščić raste preko noći. I dalje idem na WC često (ne toliko često kao prije), ali po noći sigurno bar jednom. Kako mi je doktorica rekla da mogu očekivati par kapi krvi s obzirom da će mi se posteljica početi pomicati, ja svaki put pažljivo pogledam WC papir, ali ništa :))))

Volim osjećaj leptirića koje osjećam već duže u svom trbuhu. Znam točno kada je beba aktivnija, jučer recimo je navečer bila vrlo aktivna, pa sam joj odlučila pustiti muziku da malo sluša. I fino se smirila. Suprotno svim statistikama koje govore da prvorotkinje mogu tek dijete osjetiti u 20. tjednu, ja sam svoje osjetila već u 13. i osjećam ga svako malo. Naročito navečer kada se umirim u krevetu. Osjetim to lagano škakljanje u donjem dijelu trbuha koje je fantastično (je, rekla sam ponovo tu riječ :P) i koje me dovede do smijanja. Uhvati me neka dragost oko srca i sva sam u oblacima… ružičastim, mekanim, toplim oblacima. Jedne večeri je toliko dijete bilo aktivno da sam pomislila čak da je doktorica malo pogriješila i da nije vidjela drugog sa strane jer je dolje bio tulum. :) I upravo sve ovo mi pokazuje kako JA, a niti jedna druga žena nije STATISTIKA i da se ne treba uglaviti u brojke na papiru jer svaka je žena totalno drugačija. Dobro, ok, sada će neki od vas reći da svaka iznimka potvrđuje pravilo, ali ja ću opet uzvratiti da pravila nema. Svi mi živimo kako želimo, a odabir je vrlo jednostavan… želite li biti dio gomile i ići po onom pravilu kamo vas svjetina odveze ili ćete slušati svoje srce? Često srce i mozak ne funkcioniraju u skladu. To je vječita borba između ta dva dijela u nama, jedan želi biti racionalan i logičan, a drugi emotivan i često nas jedan ili drugi dovede u "probleme". A zapravo problema nema, mislim ima, ako ih vi doživite i postavite kao probleme. Na nama je da li ćemo biti racionalni ili emotivni. E sada, emotivci baš nisu omiljeni jer ih često svrstavamo u kutiju onih koji plaču, stenju ili su vječno u uzdisajima. Kada kažem kutiju, mislim na činjenicu da si u glavi često stvorimo sliku o tome kakav je netko i onda ga ne puštamo van i prosuđujemo o njemu/njoj iz često, prethodno donesenih krivih zaključaka. A kada tako razmišljamo o nekome, ne dozvoljavamo toj osobi da nam pokaže ono najvrednije što ima u sebi, a to je da je sve u nama podloženo PROMJENAMA. Samo promjena stalna jest.

Čarobno jutro

Primijetila sam da od kada sam trudna sve više spavam. Prvo sam mislila da je to od tlaka tj. da mi je tlak niski, ali kod svakog pregleda me pohvaljuju kako mi je tlak super. Pa ajde, neka im bude. Tijekom zadnjeg pregleda pitala sam se što će vaga reći jer se nisam vagala od 25.8. pa do 7.10. Nije da me je bilo strah, već iz jednostavnog razloga što nemamo vagu u kući. :) Iznenadila sam se kada je vaga pokazala da nisam dobila niti kilu više od zadnjeg pregleda. Uuuuu… very nice. :) Ali naravno da su meni u idućem trenutku pale na pamet svakojake ideje, jer čuješ i čitaš (jedno vrijeme sam previše čitala) da je "normalno" da u prvom tromjesečju dobiješ bar 3 kg. A ja, ništa. Ginekologica je presretna, a ja sam naravno malo skeptična. Ali evo, čini se da mi se apetit povratio pa jedem, ali nastojim jesti sve zdravo. Čak sam počela ujutro piti i Spirulinu. Muž je kupio prah i sada mućkamo ujutro. Kako to smrdi… uf… ali kombinacija sa 100% sokom od naranče pomaže da se lakše popije.

Ujutro Spirulina, pa tri puta dnevno sok od cikle, magnezij, pa voće i povrće… nije ni čudo što mi je stolica extra soft. :) Ali ne bunim se, bolje tako nego da se mučim na WC-u.

Prošli vikend imali smo radne akcije u stanu. Odlučili smo da nam je dosta ove intenzivno žute boje u dnevnom boravku i ovog crvenog zida u sobi. Prvo prije bilo kojeg krečenja smo se dobro raspitali o sastavu boje i odlučili se za Dulux koji je na bazi vode i brzo se suši. Na red je prvo došao dnevni boravak kojega su nam pomogli pokrečiti frendica i njen dečko. Ja sam uglavnom dobivala krive poglede i naredbe da se odmaram, ali tu i tamo sam i ja zamahnula valjkom, bez naravno čučanja ili skakanja. Uz ručak i stanke bili smo gotovi vrlo brzo. Nakon idućeg dana kada je soba konačno zasjala u svjetlu lavande (svijetle) primijetila sam koliko samo boja može unijeti novu energiju u prostoriju. Dnevni boravak kao da je dobio koji kvadrat više, a spavaća soba je tako smirena da se ne dižem ujutro prije 10h iz kreveta.

Danas je bio dan za shopping jer sam otkrila da jednostavno više ne mogu improvizirati stare traperice i da uz svu domišljatost nije moguće hodati u njima. Otišli smo nas nekolicina u City Centar u C&A po trudničke traperice. Kako nemam namjeru trošiti previše novaca za majice, odlučila sam takve stvari kupovati na placu. I to po mogućnosti neke stvari koje ću moći nositi i nakon što rodim. Tako da sam danas uspjela kupiti traperice (jedva našla veličinu jer za sada stanem u 38, ali kada se krenem širiti u trbuhu ne bi htjela da me žuljaju) i našla sam grudnjak za dojenje. Na moju žalost imali su samo bijele, a ja više volim crne grudnjake. Tako da ću to morati nekom drugom prilikom kupiti.

Kako smo muž i ja odlučili da nećemo imati kolica, počela sam čitati malo o slingovima i Mei Thai maramama. Smatramo da je vrlo važno djetetu izgraditi sigurnost. Cilj nam je dijete što više nositi blizu srca jer ionako je 9 mjeseci slušao najljepšu muziku koju je mogao slušati, a to je majčin i očev glas i majčine otkucaje srca. Postoji li išta ljepše od toga? Zato umjesto da ga odvojimo u kolica, radije ću ga nositi u marami da mi bude što bliže srcu. A mislim da ću se ionako teško odvojiti od te male štrucice. Ovako kada hoda svijetom uz našu pomoć, vidi ga iz jedne nove perspektive, a istovremeno osjeća prisutnost roditelja i na taj način se osjeća zaštićeno i sigurno. Uostalom, postoje mnoga svjedočanstva u kojima se može pročitati da su takva djeca manje plačljiva i da pate manje od grčeva. Kao što sam i prije napisala, kako tko hoće tako će i živjeti svoj život. Ja želim da svom djetetu pružim što je više moguće mira da izgradi svoje samopouzdanje.

Često se pitam, da li imamo uopće ideje o tome što je to dijete. Većina ljudi smatra da je dijete nesposobno za išta. To je djelomično istina jer njegovo tijelo je nesposobno i malo i krhko, ali u njemu je toliko života i snage i želje da je u stanju to u vrlo kratkom vremenu promijeniti. Naime, muž i ja smatramo dijete jednako vrijednim i inteligentnim kao i svako drugo odraslo biće. Čak se može reći da je novorođenče, kada izađe iz majčine utrobe inteligentnije i naprednije od bilo koga od nas! Mnogi će reći da to nije istina i da dijete treba naučiti, te da inteligenciju treba razviti. Međutim, ako uzmemo u obzir da dijete, jedino što osjeća je ljubav prema svemu oko sebe, ne koristi vlastite misli i osjećaje sebi i drugima na štetu i nije opterećeno s ničim što nije bitno za život, možda malo razmislimo o svemu tome. Ja bih dijete više opisala kao vozača Formule 1 koji sjedne u fiću (djetetovo tijelo); koliko god taj vozač bio spretan i domišljat i inteligentan njegov fićo nikada neće voziti kao jedna formula (ili u djetetovom slučaju govoriti, hodati ili bilo koja druga akcija normalna odraslom čovjeku).

E sada si zamislite to super inteligentno biće u tijelu novorođenčeta. Naravno da mu sva inteligencija koristi u ovladavanju tijela i nove okoline, a na roditeljima je da mu pomognu ili odmognu. Problem i leži u tome što roditelji nisu svjesni u svakom trenutku da li pomažu ili odmažu. Npr. kada se djetetu govori konstantno: "NE! Nemoj to dirati! Ne radi to!", i sl., roditelji će reći, to je za djetetovo dobro da se ne ozlijedi. Međutim, mislim da funkcija roditelja danas nije samo održati život kao što je bilo u doba krapinskog pračovjeka ili sl. već je potrebno dijete (super inteligenciju) ne ograničavati u korištenju njegove inteligencije kako bi ovladalo svojim tijelom i okolinom. Naravno da postoji tanka granica između dvije krajnosti. Razumljivo je da nećete dozvoliti djetetu da se ozlijedi ili da mu se desi bilo što, što mu može ugroziti život, ali treba imati na umu da se djetetu na mnoge načine može objasniti koje posljedice mogu imati neke radnje, tj. koji zakoni vladaju na zemlji.

Ovo je moguće samo ukoliko se možete otvoriti toliko da, prihvatite inteligenciju djeteta kao jednaku vašoj, a ne da smatrate dijete kao neko glupo biće koje nije sposobno ništa shvatiti, osim šibe, batina ili povisivanja tona. Naravno to zahtijeva dosta vaše energije, strpljenja i vremena. Npr. umjesto da kažete: "Nemoj gurati prste u utičnicu!", možete mu posvetiti neko vrijeme, pa bilo to i pola sata. Koristiti sve načine koji vam padnu na pamet i objasniti djetetu da, ukoliko gurne prst u utičnicu, da je struja koja prolazi kroz nju, snažna i da ga može opeći. Na ovaj način objasniti ćete mu posljedicu radnje i pokazati ćete mu novu informaciju iz okoline, a da mu time niste ubili kreativnost. I ne samo to već možete biti sigurni da ste "slučaj utičnice" riješili zauvijek. A i mnoge slične jer dijete uči jako velikom brzinom. Svi mi govorimo da su djeca ko male spužve koje brzo upijaju sve informacije. Zato treba i voditi računa koje to informacije im dajete.

Do skorog čitanja….