Čarobno jutro

Primijetila sam da od kada sam trudna sve više spavam. Prvo sam mislila da je to od tlaka tj. da mi je tlak niski, ali kod svakog pregleda me pohvaljuju kako mi je tlak super. Pa ajde, neka im bude. Tijekom zadnjeg pregleda pitala sam se što će vaga reći jer se nisam vagala od 25.8. pa do 7.10. Nije da me je bilo strah, već iz jednostavnog razloga što nemamo vagu u kući. :) Iznenadila sam se kada je vaga pokazala da nisam dobila niti kilu više od zadnjeg pregleda. Uuuuu… very nice. :) Ali naravno da su meni u idućem trenutku pale na pamet svakojake ideje, jer čuješ i čitaš (jedno vrijeme sam previše čitala) da je "normalno" da u prvom tromjesečju dobiješ bar 3 kg. A ja, ništa. Ginekologica je presretna, a ja sam naravno malo skeptična. Ali evo, čini se da mi se apetit povratio pa jedem, ali nastojim jesti sve zdravo. Čak sam počela ujutro piti i Spirulinu. Muž je kupio prah i sada mućkamo ujutro. Kako to smrdi… uf… ali kombinacija sa 100% sokom od naranče pomaže da se lakše popije.

Ujutro Spirulina, pa tri puta dnevno sok od cikle, magnezij, pa voće i povrće… nije ni čudo što mi je stolica extra soft. :) Ali ne bunim se, bolje tako nego da se mučim na WC-u.

Prošli vikend imali smo radne akcije u stanu. Odlučili smo da nam je dosta ove intenzivno žute boje u dnevnom boravku i ovog crvenog zida u sobi. Prvo prije bilo kojeg krečenja smo se dobro raspitali o sastavu boje i odlučili se za Dulux koji je na bazi vode i brzo se suši. Na red je prvo došao dnevni boravak kojega su nam pomogli pokrečiti frendica i njen dečko. Ja sam uglavnom dobivala krive poglede i naredbe da se odmaram, ali tu i tamo sam i ja zamahnula valjkom, bez naravno čučanja ili skakanja. Uz ručak i stanke bili smo gotovi vrlo brzo. Nakon idućeg dana kada je soba konačno zasjala u svjetlu lavande (svijetle) primijetila sam koliko samo boja može unijeti novu energiju u prostoriju. Dnevni boravak kao da je dobio koji kvadrat više, a spavaća soba je tako smirena da se ne dižem ujutro prije 10h iz kreveta.

Danas je bio dan za shopping jer sam otkrila da jednostavno više ne mogu improvizirati stare traperice i da uz svu domišljatost nije moguće hodati u njima. Otišli smo nas nekolicina u City Centar u C&A po trudničke traperice. Kako nemam namjeru trošiti previše novaca za majice, odlučila sam takve stvari kupovati na placu. I to po mogućnosti neke stvari koje ću moći nositi i nakon što rodim. Tako da sam danas uspjela kupiti traperice (jedva našla veličinu jer za sada stanem u 38, ali kada se krenem širiti u trbuhu ne bi htjela da me žuljaju) i našla sam grudnjak za dojenje. Na moju žalost imali su samo bijele, a ja više volim crne grudnjake. Tako da ću to morati nekom drugom prilikom kupiti.

Kako smo muž i ja odlučili da nećemo imati kolica, počela sam čitati malo o slingovima i Mei Thai maramama. Smatramo da je vrlo važno djetetu izgraditi sigurnost. Cilj nam je dijete što više nositi blizu srca jer ionako je 9 mjeseci slušao najljepšu muziku koju je mogao slušati, a to je majčin i očev glas i majčine otkucaje srca. Postoji li išta ljepše od toga? Zato umjesto da ga odvojimo u kolica, radije ću ga nositi u marami da mi bude što bliže srcu. A mislim da ću se ionako teško odvojiti od te male štrucice. Ovako kada hoda svijetom uz našu pomoć, vidi ga iz jedne nove perspektive, a istovremeno osjeća prisutnost roditelja i na taj način se osjeća zaštićeno i sigurno. Uostalom, postoje mnoga svjedočanstva u kojima se može pročitati da su takva djeca manje plačljiva i da pate manje od grčeva. Kao što sam i prije napisala, kako tko hoće tako će i živjeti svoj život. Ja želim da svom djetetu pružim što je više moguće mira da izgradi svoje samopouzdanje.

Često se pitam, da li imamo uopće ideje o tome što je to dijete. Većina ljudi smatra da je dijete nesposobno za išta. To je djelomično istina jer njegovo tijelo je nesposobno i malo i krhko, ali u njemu je toliko života i snage i želje da je u stanju to u vrlo kratkom vremenu promijeniti. Naime, muž i ja smatramo dijete jednako vrijednim i inteligentnim kao i svako drugo odraslo biće. Čak se može reći da je novorođenče, kada izađe iz majčine utrobe inteligentnije i naprednije od bilo koga od nas! Mnogi će reći da to nije istina i da dijete treba naučiti, te da inteligenciju treba razviti. Međutim, ako uzmemo u obzir da dijete, jedino što osjeća je ljubav prema svemu oko sebe, ne koristi vlastite misli i osjećaje sebi i drugima na štetu i nije opterećeno s ničim što nije bitno za život, možda malo razmislimo o svemu tome. Ja bih dijete više opisala kao vozača Formule 1 koji sjedne u fiću (djetetovo tijelo); koliko god taj vozač bio spretan i domišljat i inteligentan njegov fićo nikada neće voziti kao jedna formula (ili u djetetovom slučaju govoriti, hodati ili bilo koja druga akcija normalna odraslom čovjeku).

E sada si zamislite to super inteligentno biće u tijelu novorođenčeta. Naravno da mu sva inteligencija koristi u ovladavanju tijela i nove okoline, a na roditeljima je da mu pomognu ili odmognu. Problem i leži u tome što roditelji nisu svjesni u svakom trenutku da li pomažu ili odmažu. Npr. kada se djetetu govori konstantno: "NE! Nemoj to dirati! Ne radi to!", i sl., roditelji će reći, to je za djetetovo dobro da se ne ozlijedi. Međutim, mislim da funkcija roditelja danas nije samo održati život kao što je bilo u doba krapinskog pračovjeka ili sl. već je potrebno dijete (super inteligenciju) ne ograničavati u korištenju njegove inteligencije kako bi ovladalo svojim tijelom i okolinom. Naravno da postoji tanka granica između dvije krajnosti. Razumljivo je da nećete dozvoliti djetetu da se ozlijedi ili da mu se desi bilo što, što mu može ugroziti život, ali treba imati na umu da se djetetu na mnoge načine može objasniti koje posljedice mogu imati neke radnje, tj. koji zakoni vladaju na zemlji.

Ovo je moguće samo ukoliko se možete otvoriti toliko da, prihvatite inteligenciju djeteta kao jednaku vašoj, a ne da smatrate dijete kao neko glupo biće koje nije sposobno ništa shvatiti, osim šibe, batina ili povisivanja tona. Naravno to zahtijeva dosta vaše energije, strpljenja i vremena. Npr. umjesto da kažete: "Nemoj gurati prste u utičnicu!", možete mu posvetiti neko vrijeme, pa bilo to i pola sata. Koristiti sve načine koji vam padnu na pamet i objasniti djetetu da, ukoliko gurne prst u utičnicu, da je struja koja prolazi kroz nju, snažna i da ga može opeći. Na ovaj način objasniti ćete mu posljedicu radnje i pokazati ćete mu novu informaciju iz okoline, a da mu time niste ubili kreativnost. I ne samo to već možete biti sigurni da ste "slučaj utičnice" riješili zauvijek. A i mnoge slične jer dijete uči jako velikom brzinom. Svi mi govorimo da su djeca ko male spužve koje brzo upijaju sve informacije. Zato treba i voditi računa koje to informacije im dajete.

Do skorog čitanja….