subota, 20. studenoga 2010.

Zašto su pećinski ljudi bili bolji roditelji od nas


Ovaj tekst mi je poslala moj super prijateljica i ja  bih ga htjela podijeliti sa svima vama. Možda je stara vijest ili ste već dobili mailom, ali s obzirom da je, prema onome što ja osjećam, apsolutno istinit neka ga evo i na mom blogu. Da ga oni koji ga nisu dobili pročitaju, a oni koji su ga već čitali neka se malo prisjete.


Suvremene metode roditeljstva koje uključuju ostavljanje bebe da plače, dugo držanje u kolicima i sjedalicama u automobilu i onemogućavanje da slobodno šetaju izvan kuće stvara disfunkcionalnu generaciju, tvrde psiholozi.
Roditeljstvo je drevna vještina. A čini se da bi o njoj mogli naučiti ponešto od 'primitivnih' lovaca iz pretpovijesti. Prvotne ljudske zajednice znale su bolje odgajati djecu nego roditelji 21. stoljeća, tvrdi profesorica Darcia Narvaez.
Svoju su djecu mazili i nosili unaokolo i nikad ih nisu ostavljali da plaču, djeca su se dugo zadržavala vani i sisala majčino mlijeko sve do pete godine pa i duže, a ne mjesecima kao danas.

"Naše istraživanje pokazuje da se temelj morala formira rano u životu, u djetinjstvu. No moderno roditeljstvo im sve više uskraćuje osnove koje vode k osjećaju zadovoljstva i nekom smislenom moralu," rekla je.

Nakon tri provedene studije s roditeljima i njihovom malom djecom uočila je bitne razlike između modernog i drevnog roditeljstva. Prethistorijski roditelji pri odgoju su se oslanjali na širu obitelj tj. ljude koji nisu mama i tata ali vole dijete. Oni su bili i skloniji odgovoriti na dječji plač i druge potrebe. A umjesto da budu sama u sobi djeca su više vremena bila s drugima izvan nastambi.

"Topla, uvijek dostupna briga smiruje dječji mozak što je nužno jer tad dijete formira osobnost i upoznaje svijet. Naši su preci kao djeca proveli velik dio vremena u zagrljaju svojih roditelja čime je stvorena snažna veza s majkom," kaže profesorica Narvaez koja radi na američkom Sveučilištu Notre Dame u Indiani.

Studije pokazuju da djeca koja ne provode dovoljno vremena u igri imaju više šansi da će razviti hiperaktivnost i druge zdravstvene poremećaje, kažu psiholozi.

Ovi zaključci se suprotstavljaju modernoj psihologiji koja zahtjeva da se djeci omogući 'kontrolirano plakanje' te izolira zločestu djecu u 'zločesti kut' ili sobu.

Profesorica Narvaez ukazuje na podatke o sve manjoj mentalnoj stabilnosti djece u SAD-u i V. Britaniji zabilježenoj u zadnjih 50 godina. "Među mladima vlada epidemija tjeskobe. Djeca koja ne dobiju emocionalnu zaštitu i brigu rano u djetinjstvu sklonija su razvoju egocentričnosti. Ona nemaju ni jednaku dubinu suosjećanja kao djeca odgajana u toplom okruženju." zaključila je.

ponedjeljak, 15. studenoga 2010.

U službi njegova veličanstva

Nije me dugo bilo na blogu, dugo nisam napisala niti jednu rečenicu ovdje. A iz samog naslova je vidljivo zašto je to tako. U međuvremenu smo narasli, dobili smo dva zuba, krenuli smo s jednim obrokom i doveli ga na puni obrok. Volimo jesti povrće i voće. Obožavamo mandarine. Ukratko to je što se dogodilo s nama u ovih mjesec dana od zadnjeg posta kojega sam objavila.
Ono na što bi se htjela malo osvrnuti je status i općenito moje viđenje kako država i sve ostale ustanove gledaju na majke i djecu. Naravno iz svog iskustva. :)
Imamo predivnog sina koji će uskoro napuniti 7 mjeseci. On je apsolutno savršeno dijete, mirno, sretno i naš je cilj da takav i ostane. Nakon 6 mjeseci što sam dobivala porodiljnu naknadu koja je izračunata na osnovu prosjeka mojih zadnjih 6 plaći, uskoro bi trebala sjesti "krnja i osakaćena" porodiljna naknada od 2660 kn i par lipa. :) Odmah da se nadovežem na ovo, nisu novci važni niti me tih 2660 kn koje ću uskoro primiti nešto vrijeđaju, samo koristim gole činjenice da bi argumentirala svoje stavove i razmišljanja. Znači ono što ja vidim iz svega ovoga je da naša tzv. socijalna država potiče majku da ostavi svoje dijete nekom vrtiću, teti na čuvanje ili bakama koje su se jedva dograbile svoje mukom zaslužene penzije. I to kako? Tako da vam da iznos koji je daleko ispod iznosa koje bi osoba visoke stručne spreme trebala dobivati. Ma opet da se nadovežem na iznose i novce, osobno sam shvatila da diploma koju imam je samo još jedan list papira s kojim ili mogu potpaliti vatru ili ju mogu koristiti u nedostatku WC papira. Opet nas obmanjuju sa pridjevima da smo socijalna država koja potiče natalitet. Je, istina je potiču vas da rodite djecu, na trudničkim tečajevima vam čak daju poklone (jednu bočicu i par testera skupih krema), nakon rođena djeteta grad i država vam daje pomoć u iznosu od sveukupno cca 6000 kn. I dobivate porodiljnu naknadu u iznosu koji je izračunat na temelju vaših zadnjih 6 plaća. A nakon toga? E nakon toga vas država potiče da isto to dijete, koje ste jedva dočekali vidjeti i maziti i ljubiti, ostavite i da se vratite na posao. Ja u svemu ovome vidim ogroman paradoks, rađamo djecu da bi ih onda umjesto nas odgajala država i pretvorila ih u još jednog malog roba koji će na isti način odgajati svoju djecu i opet se krug zatvara. 
Mažu nam oči s raznim reklamama u kojima tvrde da su prve tri najvažnije. A kako ostvariti sva prava da majka ostane sa svojim djetetom do njegove treće godine života? Mislim, možete i ne možete... teoretski je moguće u praksi baš i nije. Nakon toga se zapitate: Isplati li se biti majka u Hrvatskoj? Za većinu mama u Hrvatskoj imati djecu znači preživljavati. Je li Hrvatska prijateljska prema mamama, teško je  na to odgovoriti. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo kod nas je na papiru besprijekorno: poslodavci sve manje koriste i diskriminatorne upitnike na razgovoru za posao i dovoljno su mudri da trudnoj ženi ne daju otkaz - jer će taj slučaj izgubiti na sudu. Ipak, biti mama u Hrvatskoj znači pristajati na štošta, vrlo često i na kompromise koji nisu u skladu sa zakonima.
Iduće pitanje koje si sve trebamo postaviti nakon što postanemo majke je, koja me uloga stvarno čini sretnom? Da li ona poslovne žene ili majke? OK, potpitanje koje se ovdje postavlja je zašto uopće imati djecu ukoliko svoju ulogu majke želimo igrati par sati dnevno? Želimo li umorne dolaziti svaki dan s posla i jedva imati snage i živaca provesti kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom, a slobodno vrijeme s njim imati isključivo samo vikendima? Kažem, ovo su pitanja koja si ja postavljam u zadnje vrijeme? Svatko će vam reći da svaka majka treba imati vremena za sebe, da si treba odvojiti djelić dana u kojem će se posvetiti sama sebi, ja si samo postavljam pitanje kada je to, ako radimo od 8-16h, a do večeri kada ide na spavanje dijeli nas svega nekoliko sati. Uvjeravaju nas da smo u mogućnosti biti sve, i majke i poslovne žene i domaćice i da smo u stanju držati sve konce u svojim rukama. To je apsolutna istina, ali pod koju cijenu?
Neke mame se ovom povratku na posao raduju - jer su „zasićene" stalnom brigom oko bebe i brojnim kućnim poslovima. One govore kako su se zaželjele i nekih drugih priča osim onih o dječjim problemima, kako im je opet potreban osjećaj da rade nešto "korisno". Ali, te mame zaboravljaju da je upravo roditeljstvo najkorisniji i najvažniji posao koji mogu imati. S druge strane, postoje mame koje bi radije izabrale da zauvijek ostanu u kući, baveći se svojim mališanima. Treća godina u djetetovom razvoju je vrlo važna. Ono je tada gladno vaše pažnje, upija sve utiske. Razvoj njegovog samopouzdanja i formiranje pozitivne slike o sebi postaju sve značajniji. Pojačana je potreba za socijalizacijom, pa ćete zato često čuti da je pravo vrijeme za vrtić upravo ovaj uzrast. Međutim, zaboravljamo da su sve to samo isprike koje roditelji lako prihvaćaju kako bi opravdali svoju lijenost. Svima nama jako brzo sve dosadi, a onda kada se ti roditelji vrate na posao i kada krene stres, a nemaju vremena ni snage igrati se onih par sati do odlaska na spavanje sa svojim djetetom, opet počinju kukati. Samo oni koji imaju djecu shvaćaju koji je to apsurd. Naime, djeca su socijaliziranija od odraslih. Pogledajte samo djecu u parku kada se igraju. Ako se i prvi put vide neće im biti teško prići nekom novom na igralištu i jednostavno se započeti igrati. Bez suvišnih problema oko toga kako bi im trebali prići i što reći. Tek mi odrasli smo od svega toga napravili probleme tamo gdje ih nema. 
Dakle, postoji mnogo razloga da, ne samo prvu, već ako imate mogućnosti - prve tri godine provedete zajedno.