Business or no business

Bliži se kraj termina, što znači da ćemo uskoro imati novog člana naše obitelji koji će nas naučiti puno novih stvari. Ovih 8 mjeseci mi je prebrzo prošlo. Sjećam se kako sam mislila u 9 mj. prošle godine kako ima još vremena do 4 mjeseca kada mi je termin. Ali evo me, nisam se niti okrenula, a već sam skoro pa pred kraj. Krevetić je došao danas, robica i sve dekice i ručnici su oprani, podrum je pun stvari i samo se čeka kada ćemo ih polako početi donositi gore. :) Ostalo nam je još nekoliko sitnica za kupiti i to je to. Ali tih nekoliko sitnica odgađam već duže vrijeme. Svjesno znam da još ima vremena. Ne žuri mi se nigdje.

Sjećam se tog 9 mjeseca kada su mi na poslu prognozirali da ću se doma samo dosađivati i da ću se htjeti vratiti na posao. Paaaa… ne mogu reći da sam to osjetila. U ovih 8 mjeseci mi nije bilo dosadno, nadoknadila sam s čitanjem knjiga sve ono što sam odgađala prije jer nisam stizala, imala sam vremena za obitelj i otkrila sam puno novih stvari o sebi koje nisu prije došle na površinu.

Jedna od njih je da, eto prije sam se doživljavala kao veliku poslovnu ženu, ušla sam u taj program rada, putovanja, sastanci itd. itd… Međutim nakon nekog vremena postala sam umorna od svega toga. Umarala su me putovanja u autu, sastanci više nisu bili uzbudljivi, život sam počela gledati malo drugačije. Shvatila sam da je život ono što je zujalo pored mene dok sam ja vrtila program u svojoj glavi da nemam vremena, da se sve mora odmah obaviti i da su novci ti koji nas čine sretnim. OK, opet naglašavam, na žalost svijet u kojem živimo je materijalan i traži novce s kojima ćemo kupiti hranu, platiti račune, međutim pitanje koje sam si ja postavila u tom trenutku je: Koliko nam stvarno treba? Realno, živjeti sretno ne traži 50 000 kn mjesečno na računu. Živjeti sretno znači, živjeti u svakom trenutku, otići u šetnju s djetetom jer te to moli taj tren, igrati se u parku sa psom, šetati uz zalazak sunca ili samo čitati knjigu. Niti jedan iznos novaca na mom bankovnom računu ne može nadoknaditi sreću koju ja osjećam sada, ma ne samo sreću, već i mir. Ne mogu opisati osjećaj tišine jer mobitel ne zvrnda cijelo vrijeme ili mailovi ne dolaze u naletima od 10 komada svakih 10 minuta. Divim se majkama koje imaju u sebi tu mirnoću da ostave dijete nakon 6mj ili nakon godine dana i odu raditi.

Kako je moj jedan prijatelj zaključio, biti domaćica je idealan posao. Nemojmo zaboraviti da i te žene rade po cijele dane, kuhaju, čiste, spremaju, a za to jedinu i najbolju plaću koju imaju (ako su sretnice) je ljubav i zahvalnost svojih ukućana. Smatram da se treba uvesti i to zanimanje i da one trebaju biti plaćene za to. Pa ako plaćamo svećenike raznoraznih religija (da, da sve to nama ide iz plaće na račun poreza i prireza), zašto se ne bi izdvojilo i za kućanice/domaćice. Ne degradiram niti jedno zanimanje, prošla sam ih nekoliko, samo želim reći da ne bi trebali biti licemjerni. Opet naglašavam, nitko od nas nije u potpunosti isti i svaka žena (jer ja ovdje mogu govoriti samo iz perspektive majke i žene) vodi svoj život najbolje što zna. Nikoga ne osuđujem, ovo su moje misli i moja razmišljanja koja će me dovesti u smjeru u kojem JA želim da moj život ide. Samo tako, da se razumijemo.

Ono što želim reći je da se sada kao kućanica/domaćica i uskoro majka osjećam ispunjenije nego što sam se osjećala kada sam bila poslovna žena. Sreću, bar u mom slučaju, čine male stvari. Šetnja po suncu, posjet prijatelja s kojima ću pogledati neki film, čitanje neke inspirativne knjige, sklapanje krevetića itd. Nešto za što prije nisam nužno imala vremena. Ma dobro, imala sam, ali sam si tako predočila. Uostalom, tko ima snage nakon napornog dana u uredu ići se još šetati ili voziti biciklom sat vremena. Radije se zakopamo pred TV i gledamo gluposti. Zato nas i filaju sa svim tim glupim serijama.

I što imamo od života, život nam se svede na to da si govorimo, evo još par godina do penzije pa ću onda živjeti. A što ćete onda? Tada smo, zbog načina života kojim živimo, oronuli, stari, bolesni, ispijeni i nemamo vremena za ništa. Djeca su odavno roditelji, koji vode iste isprazne živote koje smo i mi vodili. I pomiču se prema budućnosti koju mi u tom trenutku proživljavamo. Ja to ne želim za svoje dijete.