utorak, 17. studenoga 2009.

Treći pregled (početak 11. mjeseca)

Konačno smo dogurali do pregleda kada bi mogli imati imalo nagovještaja da li da biramo muška ili ženska imena. Prema doktorima ja sam u 16-tom tjednu trudnoće i već bi mi se trebao ocrtavati trbuh. A on, ne da se ocrtava nego se i fino vidi. Lijepo mu je, toplo i osjeća se sigurno. Svaki dan puštam mu smirujuću muziku i pjevam i pričam. Kako je glas majke glas uz kojega se veže i kojega prvog čuje i pamti, nastojim da ga cijelo vrijeme čuje i to ne samo kroz moje obraćanje drugim ljudima, već i kroz moje razgovore s njim/njom. Uglavnom pričam mu tko ga sve čeka kada dođe nakon 9 mjeseci, koji ljudi mu se vesele i željno ga očekuju primiti i ljubiti. Isto tako nastojim se što više osjećati opušteno i smireno jer sve moje osjećaje i sve kroz što ja prolazim, prolazi i dijete. Ne želim da dijete bude kao ispod staklenog zvona gdje ćemo mu paziti na svaki korak i gdje će biti apsolutno skriveno od bilo kakvih loših iskustava, već želim da osjeti koliko je željeno i očekivano ovdje vani.
A opet, što su loša iskustva, to je isto vrlo diskutabilno. Naime, pojam dobrog i lošeg je isključivo društveno i vjerski uvjetovan. Naime, nešto što nama ovdje u Hrvatskoj djeluje kao loše (uzmimo funkcioniranje nekog lovca na ljudske glave u zabitima Amazone) u nekim drugim društvenim okruženjima je sasvim normalno. OK, opet netko može reći da su ti ljudi zaostali i da se ne razvijaju u skladu s društvom i da su primitivni. Moje je mišljenje da ništa nije isključivo crno ili bijelo. Tko smo mi da govorimo da je naš način života isključivo ispravan i da prema tome svi trebaju živjeti život kako mu mi nalažemo? Pa da su stolice okrenute, prvi bi se mi pobunili. Jedini način je živjeti život što jednostavnije moguće i živjeti ga iz srca i sa srcem. Što znači voljeti svakog i prihvaćati svakog takvim kakav on je. Jer jedino tako možemo mu dati dovoljno prostora da postane najviše što si je predodredio. Ali vjerujem da je to teško i ja se ponekada uhvatim kako prosuđujem ljude oko sebe. I zastanem i nasmijem se, jer shvatim da je to samo još jedna moja osobnost koja se pojavila na površini i prihvatim ju. Ništa ne treba odbacivati jer sve situacije i svi trenutci su tu da nas nauče nečemu. Na nama je samo da odlučimo da li ćemo odigrati igru na ovaj ili onaj način. Jer sve je samo igra i mi smo igrači u njoj. Kao figure na šahovskoj ploči. Teško je vidjeti sljedeći korak kada su na ploči, ali kada se uzdigneš iznad nje i promatraš tu partiju kao običan promatrač, e onda je lako donijeti odluke i sagledati situaciju bez puno emocija. Upravo to je poželjno postići. Kada si tamo u vječitom miru i na sve gledaš "hladne glave", nevezan, sve u životu ti postane samo još jedan potez. A taj potez ne može biti niti dobar niti loš, samo je pitanje gdje ćete poslije dovesti. Uf, sada sam se nafilozofirala.
Uglavnom, na putu do ginekologa, zamolila sam naše dijete da nam dozvoli da tijekom pregleda ga malo bolje pogledamo i da vidimo da li je curica ili dečko. Tako kada smo ušli i kada je doktorica počela ultrazvučni pregled (konačno samo vanjski) naš mali bimbo se smirio i dao joj je da sve lijepo izmjeri i pogleda. U jednom momentu smo ga čak i snimili odozdola tako da smo imali direktan pogleda na guzu i nogice. U tom trenutku smo svo troje primijetili da mu je između nogica nešto… i naravno da nam je palo na pamet da je to pupčana vrpca. Ali opet se smirio i doktorica je mogla bolje zumirati i vidjeli smo dvije kuglice i između njih nešto što nam je sličilo malom penisu. Naravno kako je ipak tek 16. tjedan (po mojoj računici 14.) doktorica je rekla da ćemo idući put vidjeti još bolje. Teški smo 170 g što odgovara težini jednog šnicla, kako su me uputili. :)
Nakon svih tih pregleda koji su mi malo nelagodni, koliko god htjela i očekivala vidjeti svaki put, pala je odluka da je to ipak previše i sada ćemo ih reducirati. Nije potrebno stvarno svaka 4 tjedna ići na ultrazvuk. Sada ćemo nastojati ići bar svakih 6 tjedana ili više.
Kako smo već ušli u 2 tromjesečje, počela sam malo razmatrati opcije oko poroda. Gdje i kako… kada… oni kažu sredina 4 mj, ja si mislim… početak 5mj. Uostalom, kakva matematika i kakvo računanje može odrediti kada će dijete izaći. Dijete je to koje dirigira kada je spremno, ne tamo neki doktor u bijelom (svaka čast doktorima i na silnim školama koje su prošli) kojem se ne sviđa što smo prebacili koji dan. Porođaj započinje kao hormonalni odgovor na hormone koje ispušta dijete (vjerojatno iz nadbubrežne žlijezde). Upravo ovo tjera maternicu da se počne grčiti tj. to inducira trudove. Po kojem onda pravilu je doktor taj koji određuje kada će dijete biti spremno na izlazak? Ako je sve u redu (plodna voda je bistra) nema potrebe za induciranjem poroda. Ionako je majčino i djetetovo tijelo preplavljeno morem hormona koji se ispuštaju, u točno za to predviđenom trenutku, kako bi sve teklo kako treba. Žene rađaju već milijunima godina i rađat će i dalje, a sve to će biti upravljano jednim predivnim mehanizmom u kojem majka i dijete sudjeluju kako su 9. mjeseci prije toga sudjelovali. Za pravo, ovih 9. mjeseci nije ništa drugo nego predigra i priprema za ono što se događa u tih par sati poroda.

3 komentar(a):

Mare "Moralna Vertikala" kaže...

"Jedini način je živjeti život što jednostavnije moguće i živjeti ga iz srca i sa srcem. Što znači voljeti svakog i prihvaćati svakog takvim kakav on je. Jer jedino tako možemo mu dati dovoljno prostora da postane najviše što si je predodredio."

:))
pre lijepo rečeno...

pozzz

Mare "Moralna Vertikala" kaže...

ps: dirnulo me jer sam to baš ovaj tren trebala čuti, nevjerojatna sinkronizacija...

e pa thanks na tome! :)

Delfinka kaže...

Hej Mare, čini se da si ti jedina hrabra koja se ne boji napisati što misli.
Baš mi je drago da si pronašla u mojim tekstovima nešto što ti je trebalo. Ipak smo mi samo zrcala jedni drugima.

Objavi komentar