nedjelja, 27. prosinca 2009.

Samo je promjena konstantna

Kako sam doma većinu vremena, promatram većinu osjećaja i misli koje prolaze kroz moju glavu. Na taj način nastojim vidjeti da li je u meni ostalo još nekih nerazriješenih stvari ili emocija koje bi me mogle sputavati.
Evo tijekom zadnjih par dana shvatila sam koliko sam se promijenila tj. koliko su se neki moji stavovi o porodu promijenili. Polako u mojem srcu počinje se formirati želja o idealnom načinu poroda. Također sam pročitala dosta članaka i knjiga o porodu općenito. Naravno da niti jedna knjiga ili tekst nije u mogućnosti opisati bilo kakav doživljaj poroda niti kakav je osjećaj kroz koji prolazi žena koja rađa. Međutim, čitajući sve to što su žene napisale, otvorila se u mom srcu ideja o tome kako ja želim da moj porod prođe. Naime, koliko su me u školama učili sve ove godine, ljudi su sisavci koji imaju veliki neokorteks čija aktivnost može stvoriti prepreku kod procesa prirodnog porođaja. U tom smislu sprječava se otpuštanje hormona koji su potrebni u tom trenutku. Jedan od tih hormona je i oksitocin (oksitocin se izlučuje iz hipofize i odgovaran je za kontrakcije maternice tijekom porođaja). Prema tome, ukoliko ne dolazi do izlučivanja oksitocina, ne dolazi do kontrakcije maternice i porod je otežan i prolongiran. Jedno od rješenja je da se smanji prema tome aktivnost neokorteksa. Prema nekim istraživanjima to se može postići tako da se zadovolje slijedeći uvjeti:
  • Žena koja rađa mora biti smještena u zatamnjenoj sobi jer jaka svjetlost stimulira neokorteks
  • Ne bi trebalo ženu poticati na bilo kakav racionalan razgovor
  • Važno je da se rodilja ne osjeća kao da je na promatranju
  • Također je važno da je uz rodilju i neka osoba (bilo bi idealno da je to ženska osoba) koja ju podsjeća na majčinsku zaštitnu figuru
Kada se zadovolje svi ovi uvjeti, smanjit će se aktivnost neokorteksa i rodilja će „ući“ u jedan svoj svijet koji će vanjskom promatraču biti neobičan. Važno je da se ne remeti ovo stanje kod rodilje.
Međutim, kod mnogih žena još uvijek je potrebno obaviti carski rez, ja smatram da je to (u onim slučajevima kada je to medicinski opravdano, dakle ne govorim o ženama koje odluče roditi isključivo carskim rezom zbog svojih nekih razloga) zato jer nemaju uvijete za prirodan tijek poroda. Zbog toga njihovo tijelo ne oslobađa oksitocin. Ali ako ćemo realno, u bolnicama prvo što vas dočeka su jaka svjetla, hrpa nepoznatih ljudi što kod svake žene automatski ne dovodi do osjećaja sigurnosti i svaka žena se naravno tako osjeća da je na promatranju. U tom slučaju kada trudovi ne dolaze pod utjecajem oksitocina, daje se drip. Osobno, važnije će mi kod poroda biti da oko mene bude tišina. Ako ću imati potrebu nekome nešto reći, to ću i učiniti. Želim se u tom trenutku prepustiti unutarnjem glasu koji će me voditi kroz taj divni doživljaj. S obzirom da su godine i godine ovakvog načina poroda dovele do činjenice da skoro svaka žena treba i dobije drip, trebat će još mnogo godina da se vratimo svojim istinskim korijenima. Pitanje je sada kako dovesti do toga da se taj famozni oksitocin sam počne izlučivati. Po mojem mišljenju i po onome što osjećam je da se treba jednostavno prepustiti u tom trenutku i pustiti svaku želju da se išta kontrolira. Jer ako malo bolje promotrimo i pročitamo o samom porodu, svatko može vidjeti da ničime mi ne upravljamo već da smo upravljani jednom višom silom koja nas vodi. Treba se znati prepustiti toj struji i osjećati se sigurno jer kroz nas u tom trenutku progovaraju svi naši ženski preci koje nosimo u svojim genima, njihova inteligencija i mudrost nas vode.
Pitam se ima li smisla ići na te tehnike „pravilnog disanja“ jer time čim tijekom poroda krenemo razumski razmišljati kako udahnuti i onda izdahnuti, nismo u stanju prepustiti se osjećaju da na vodi. Naši instinkti će nas voditi kroz sve trenutke koji nas čekaju na tom putu.

3 komentar(a):

Anonimno kaže...

Hej, Delfinka,
pročitala sam skoro sve tvoje postove i oduševljena sam sa tvojim pogledima!
Moja "šniclica" sada ima 16 godina, ali i dalje sam uvjerena da su veze koje smo uspostavili dok smo bili fizički povezani (i nastavili ih razvijati, naravno...) neraskidive.
I prije tvog bloga sam razmišljala kako bi moja trudnoća, ali i rani odgoj izgledao sasvim drugačije da sam imala sva ova saznanja koja imam danas - a koja, izgleda, potječu iz istih knjiga koje i ti čitaš! Tada sam primjenjivala samo ono što je pronašlo put iz mog srca u moj mozak, iz nekih dubina svevremenske spoznaje.
Zato, ostat ćeš u mojim mislima, zajedno sa tvojom malom obitelji!
Čitat ću i dalje tvoje postove!
Želim ti svako dobro!
Zorana

Delfinka kaže...

Baš si me obradovala sad. Evo još ni sama neznam koliko ljudi stvarno čita ove moje misli, pa mi je jako drago kad vidim pozitivnu reakciju.

Sad si mi totalno uljepšala dan :)

Anonimno kaže...

Ako želiš, povežimo se na Fejsu. Ja sam Zorana Mavrićić-Korošec
Naime, ja ne znam tvoje ime.
I, svako dobro u novoj!

Objavi komentar