četvrtak, 17. prosinca 2009.

Navike

Moji naslovi ponekada nemaju veze sa samim tekstom jer na pola okrenem na neku drugu stranu. Jednostavno dozvolim da ono što u tom trenutku smatram da bi htjela podijeliti sa svima vama, to i iznesem.
Evo danas sam primjerice, bila svjedokom koliko navika može biti ograničavajuća. Svi mi znamo da smo na neku ruku, robovi navika, ali ako već to primijetimo, zašto ne razbijemo tu naviku i našu podsvijest lagano prodrmamo. Naime, uvijek je lakše, i ego ide u tom smjeru, da navikom ne remeti dnevnu rutinu. Ali nije li vam već dosadno na posao ići uvijek istim putem, pisati uvijek desnom (ili ljevaci lijevom) rukom, zaključavati uvijek na isti način itd. Sve su ovo male navike, koje je, priznajte, teško promijeniti. A zašto je tako? Pa… vjerojatno zato jer je energija koju trebamo uložiti u razbijanje te navike veća od one energije koja je tu naviku stvarala. Naime, navike nastaju tijekom dugo godina kada ulažemo svaki put malo po malo energije kako bi ju održali, dok sada da tu naviku raskinemo trebamo uložiti odjednom veću količinu energije. Ista stvar je i sa emocijama… da dobijem 10kn za svaku osobu koju sam upoznala, a koja voli navlačiti emocije bila bi vrlo bogata danas. :) no, šalu na stranu. Ako ćemo sve ovo sagledati sa stajališta fiziologije ljudskog organizma onda je jedno nepobitno. A to je da je mozak sastavljen od sićušnih stanica zvanih ''neuroni". Ti neuroni imaju male rasprostranjene grane koje se dotiču i spajaju sa ostalim neuronima, tvoreći na taj način neuronsku mrežu. Svako mjesto na kojem se oni spoje pretvara se u misao ili sjećanje. Mozak gradi sve svoje koncepte po zakonu pridruživanja memorije. Na primjer, ideje, misli i osjećaji su konstruirani i međusobno povezani u ovoj mreži i svi imaju mogući odnos jedni s drugima. Mi svakodnevno gradimo strukturu neuronske mreže kako vidimo svijet izvan sebe i što više informacija imamo to više prerađujemo svoju strukturu. U konačnici ispričamo sami sebi priču o tome što za nas vanjski svijet predstavlja i neuroni se povezuju na taj odabrani način. Svaka procesirana informacija iz naše okoline uvijek je prožeta iskustvima kroz koja smo već prošli i emocionalnom reakcijom, tj. većinu događaja doživljavamo na isti način i zbog toga i donosimo uvijek slične odluke. Npr. osoba kojoj nedostaje pažnja, najčešće će zbog straha od ostavljanja poduzimati korake kako bi zadržala osobu koju želi kraj sebe, međutim to često ima suprotan efekt. Tako da se trebamo zapitati, tko je u vozačkom sjedalu kada donosimo odluke u svome životu i reagiramo na emocije? S fiziološke strane znamo da živčane stanice koje reagiraju istodobno djeluju umreženo. Ako vježbaš nešto iznova i iznova, te će stanice stvoriti dugoročnu vezu. Ako se svakodnevno ljutite, frustrirate, ako patite svakodnevno, ako dajete razlog da postanete žrtva u svom životu vi ponovno učvršćujete te neuronske mreže, koje sa svim onim drugim živčanim stanicama tvore vaš tzv. „identitet“ ili „ego“. Kada počnemo ometati i promatrati, ne poticanjem, odjekom i automatskom reakcijom, već sagledavanjem onoga što se događa, postajemo kao što sam već prije pisala samo objektivni promatrači, tada više nismo samo tijelo koje automatizirano odgovara na poticaje iz svoje okoline. Samo se hrabri odlučuju i ustraju u promjenama, pogotovo emocionalnim, jer nije lako primijetiti, a kamoli promijeniti stari način odnosa sa emocijama i odlukama u životu. Kratkoročno je bolno, međutim moje iskustvo mi govori da je za dugoročnu sreću i više nego potrebno.

0 komentar(a):

Objavi komentar