Emocije = dobro ili loše???

Emocije dizajniraju proizvodnju kemikalija u tijelu, a one pojačaju zapis u dugoročnoj memoriji. Emocija se time upisuje u tijelo kao dugotrajniji zapis. U mozgu postoji dio koji se zove hipotalamus i koji je, kako nas uče u biologiji, poput male tvornice koja stvara određene kemikalije nalik emocijama koje proživljavamo. Te kemikalije nazivamo „peptidi.“ Oni su mali lanci amino kiselina. Naše tijelo je stroj za stvaranje proteina. U hipotalamusu, koristimo male lance proteina zvane peptidi i slažemo ih u određene neuro-peptide ili neuro-hormone koji se podudaraju sa emocionalnim stanjima koja svakodnevno proživljavamo. Tako postoje kemikalije za bijes i kemikalije za tugu, a tu su i kemikalije za žrtve (tj. one koji se tako osjećaju, sigurno i vi imate u svom društvu neku osobu koja je uvijek, ali uvijek nesretna. Ja ih znam nekolicinu.). To su oni ljudi koji uvijek kukaju, kojima se uvijek događaju loše stvari i koji se uvijek pitaju „Zašto ja?“. Postoje kemikalije i za požudu. Dakle svaka kemikalija se podudara s nekim emocionalnim stanjem koja doživljavamo. U trenutku kada doživimo neko emocionalno stanje u našem tijelu ili mozgu hipotalamus će trenutno složiti peptide i pustiti ih kroz hipofizu u krvotok. Kada je u krvotoku, taj peptid pronalazi put do različitih centara ili dijelova tijela. Svaka stanica u tijelu na sebi ima receptore. Jedna stanica može imati tisuće i tisuće receptora nagomilanih na površini, koji kao da se otvaraju „vanjskome“ svijetu. Peptid se namjesti na stanicu poput ključa koji ulazi u ključanicu. Receptor kojeg na sebi ima peptid, mijenja stanicu na mnogo načina. On pokrene ogroman niz biokemijskih reakcija, a neke od njih prouzroče promjene u jezgri stanice. Svaka stanica je živa i svaka ima svijest, pogotovo ako svijest definiramo kao točku gledišta promatrača. Moja definicija ovisnosti je vrlo jednostavna: ovisnost je vrlo jaki otisak u tijelu. Ovisnik će uvijek trebati malo više da bi ostvario dovoljnu žestinu kemikalije koju priželjkuje. Recimo kod ovisnika o teškim drogama, oni svaki svoj idući šut uzimaju kako bi proživjeli onu reakciju koju su imali kod prvog uzimanja, tj. uvijek traže tu prvu emociju. Po toj definiciji, ako ne možete kontrolirati svoje emotivno stanje, ovisni ste o njemu. Mi nismo emocije i emocije nisu „mi“, ali ako se poistovjetimo s njima onda postajemo njihovi robovi. Još nisam odgovorila na pitanje, a to je da li su emocije dobre ili loše? Emocije nisu loše. One su život. One daju boju našem iskustvu. Naša ovisnost je ta koja stvara problem. To je prije svega mentalno (u početcima), ali kada se dovoljno puta ponovi (zapiše) u organizmu postaje i biokemijski. Heroin koristi iste receptore na stanicama kao i naše „emotivne kemikalije“. Lako je onda vidjeti da ukoliko možemo biti ovisni o heroinu možemo biti ovisni o bilo kojem peptidu, bilo kojoj emociji. Dakle sve počinje u stanici. Stanica je mašina za stvaranje proteina, ali signale prima od mozga. Ako svakodnevno izlažemo stanicu ISTIM stavom i kemijom, jednom kada se ta stanica odluči podijeliti stvorit će novu stanicu. Ona će zbog evolucije imati još više receptorskih mjesta za te specifične emocionalne neuro-peptide i manje receptora za vitamine, minerale, hranjive tvari, izmjenu tekućina i otpuštanje otpadnih elemenata ili toksina. Znači smjer evolucije mi određujemo svake sekunde! Hoćemo li SADA ići u smjeru razvoja više ovisnih stanica ili u smjeru slobodnih stanica? OK, ljudi, vrijeme je za promjenu. :)