Evo nas opet na pregledu. Kasno poslijepodne, vani već mrak (bljak, a tek je pola 5, želim ljeto i sunce do 9 h navečer :) ), a mi na pregledu. Poučena ranijim iskustvom, odmah na WC i čašica za uzorak urina… sestra se samo nasmijala i rekla da im to ovaj put nije potrebno jer je samo ultrazvuk na tapeti dana. Konačno ćemo vidjeti to čudo tehnike koje se zove 3D i 4D ultrazvuk. Ajd baš. :) Cijeli pregled je trajao oko 1h. Doktorica je bila vrlo uporna u nastojanjima da ulovi dijete u trenutku kada si ne pokriva lice rukom, ali neeee…. on je jednako bio uporan jer svaki put kada bi spustio ruku, ja se umirila, gotovo prestala disati, doktorica zmirala i krenula snimati, on je podigao ruku… I tako sat vremena. Ali na kraju smo ga uspjeli snimiti tako da sada bake i dede mogu nesmetano vidjeti novog unuka. Ne samo da nam je dao da mu snimimo lice, već se toliko okuražio da nam je pokazao ponosno da je dečkić. Bilo je predivno gledati kako je život savršen… sa svojih 407 g i preko 14 cm (nismo ga mogli više izmjeriti jer nakon 16.-tog tjedna više ne mogu sa sigurnošću izmjeriti dužinu), to je već mali čovjek. Realno gledajući, on je već čovjek u trenutku začeća, ali s obzirom da mi jedino kroz sebi nešto slično prepoznajemo i poistovjećujemo se s nečim, tako tek sada kada vidimo to malo biće shvaćamo koliko je život savršen takav kakav je.
Baš sam jedan dan razgovarala s jednom trudnicom koja je komentirala da je čitav porod neugodan i fuj. Nije mi to bilo shvatljivo. OK, ima krvi, nije ugodno, ali to je sve dio nas i to je ono što smo sve odabrale kada smo ostale trudne. Po meni to je magično, sama činjenica da smo nositeljice života koje se odlučilo pojaviti preko nas. Sve ostalo je, kako bi se reklo, u opisu radnog mjesta. Sve to je da si posvjestiš da si samo od krvi i mesa, utjelovljen u materijalnom svijetu.
Tek kroz ta mala bića vidimo kako je pojam vremena imaginaran. Mi mjerimo početak našeg života od trenutka kada smo rođeni, a ne bi li trebali mjeriti od trenutka kada smo bili začeti? Nismo li onda oživjeli? Ali to je za neke druge i duge rasprave. :)
Baš mi je u ruke došla jedna vrlo zanimljiva knjiga od Deepak Chopre, radi se o jednom novom pristupu liječenju koji se zasniva na kvantnoj medicini. Naime, odavno je poznato da je svaki vid izlječenja za pravo samoizlječenje. Koliko god mi htjeli vjerovati da nama neki liječnici pomažu različitim antibioticima ili s bilo kojom kemijom, svatko ima sposobnost i moć očistiti svoje tijelo od bilo kojih nepoželjnih tvari. Da vam liječnik da tabletu u kojoj nema apsolutno ničega što bi vas moglo izliječiti, a da vam pri tome kaže da je u toj navedenoj tableti neka kemija koja će vas izliječiti od neke bolesti u potpunosti, oporavili bi ste se u vrlo kratkom roku. To je tzv. placebo efekt. A zašto je to tako? Jer bi bili uvjereni da se liječite svaki put kada uzimate tu magičnu tabletu i vaša podsvijest bi djelovala u tom smjeru. To je ono što sam već prije pisala… a to je da je ljudski um izvanredna stvar s kojom možemo činiti divne stvari. Postoje mnogi primjeri tih magičnih izlječenja kada su ljudi, kojima su doktori davali tek mjesece za život, ne samo proživjeli više od tih mjeseci, već godine i godine nakon toga. Nekima se smrtonosni rak u potpunosti povukao, što današnja moderna medicina nije u stanju objasniti. Jedno od najlogičnijih objašnjenja je već spomenuta kvantna medicina. Kvant je nedjeljiva cjelina u koju se valovi mogu slati i apsorbirati (hvala gosp. Hawking). Rječnikom kojega možemo svi shvatiti kvantum je osnovna građevna jedinica. Pa je tako svjetlost izgrađena od fotona, elektricitet od naboja elektrona itd za sve oblike energije.
Svijest je moć koju često podcjenjujemo. U principu malo ljudi fokusira unutarnju svjesnost ili koriste njenu snagu, čak i u najkritičnijim trenutcima. Možda je upravo ovo razlogom „čudesnih“ ozdravljenja koje neki ljudi iskuse. Ali svatko od nas ima svijest. Možda su ova „čudesna“ ozdravljenja za pravo samo proširenje onih sposobnosti koje već imamo u sebi. Ako naše tijelo popravi tj. zacijeli kost koja je potrgana, zašto to ne nazivamo „čudesnim“? Ako ćemo samo zacjeljenje kosti sagledati sa aspekta tijela i tjelesnog mehanizma medicine, ono je isto kompleksno za medicinu da to isto reproducira. Ono uključuje mnoštvo sinkroniziranih procesa od kojih medicina poznaje samo neke i te koje poznaje nisu joj dovoljno jasna. Razlog zašto je izlječenje od recimo raka „čudesno“, dok zarašćivanje slomljene kosti nije, je u tome što se ovo drugo događa samo po sebi, bez naše svjesne intervencije. Dok se za izlječenje od raka smatra da je potrebno imati um koji je specijalne kvalitete. Po meni to nije istina, kost zacijeli jer naša svijest time upravlja. Isto se odnosi za bilo kakva druga izlječenja (rak, AIDS itd.), ako u to imalo želimo vjerovati naravno. :)
Postovi
0 komentar(a):
Objavi komentar