subota, 2. siječnja 2010.

Mali, ali tako slatki darovi

Evo i Božić je prošao. Božić je postao prekomercijalan u Hrvatskoj. Ovo bi trebalo biti vrijeme kada osjećate zajedništvo sa ljudima koje volite, nećete valjda to zajedništvo kupovati poklonima. OK, bit će poklona, tu i tamo, ali nemojmo pretjerivati. No ne želim osuđivati nikoga, svatko bi trebao raditi i živjeti kako želi i voli. Život nam je dan da kroz njega proživimo u potpunosti sva iskustva koja smo željeli iskusiti. A kod nas, mi uživamo u činjenici da se potomak već dobro giba. Ne samo da se giba. Čak i pomišljam pitati još jednom ginekologicu da provjeri da li ih ipak nisu dvoje dolje. :D
No, šalu na stranu. Mi uživamo u svakom njegovom pokretu, trzaju koji je sve intenzivniji. Sada, ne samo što ja osjetim, već i muž može i vidjeti i pod rukom osjetiti svaki njegov pomak.
Da se mi vratimo na tematiku koja bi ovdje trebala i pisati, a to su neka moja razmišljanja i stavovi tijekom ovih 9 mjeseci. Kako je dijete počelo sve više rasti, tako sam počela sve više ulaziti u samu sebe. Na svaki njegov pokret i trzaj, zamislim se i prođe me oduševljenje i divljenje. Mislim, samo kada se prisjetite što su nas sve u školi učili kako dolazi do oplodnje. Prvo, ženska jajna stanica i mušku spermij se sjedine (ukratko, da ne davim s detaljima), tj. spermij oplodi žensku jajnu stanicu, koja se kroz svoj put do maternice dijeli u sve više stanica. Znate što je vrlo zanimljivo? To, što mi sve to uzimamo zdravo za gotovo. Naime, svi znamo da u jednom momentu stanice se počnu diferencirati tj. dio stanica koji je nastao dijeljenjem počne definirati npr. srce, dio mozak, dio bubrege itd. Mene zapanjuje i ostavlja iznenađenom činjenica kako koja stanica tj. grupa stanica zna TOČNO u što će se „specijalizirati“? Znači li to da u našem tijelu postoji neka INTELIGENCIJA kojom smo upravljani. Realno, jel morate razmišljati o disanju? Ne govorite sebi iz trena u tren: „udahni – izdahni – udahni – izdahni-…“ to se dešava automatski i samo od sebe. Što je nas to pokreće? Jeste li se ikada to upitali? Ja nisam, do prije nekog vremena. :) Međutim svakim danom se počinjem diviti svemu što se dešava sa mnom u svakom trenutku. A sama spoznaja da se nešto kao disanje, bez kojega ne možemo funkcionirati, dešava automatski bez našeg razmišljanja, počela sam se pitati što je sa ostalim funkcijama. No, ako premisa da u našem tijelu postoji neka inteligencija, uistinu postoji, da li ju mi možemo na neki način „kontaktirati“? Vjerujem da postoje pojedinci koji, kroz neke oblike samospoznaje, uistinu mogu „razgovarati“ sa svojim tijelom. Međutim da bi došli do tog nivoa (iako ova riječ nije nimalo adekvatna, ali ću ju upotrijebiti u ovom kontekstu) trebamo uložiti mnogo truda i požrtvovanja. Čitala sam o njima i postoje raznorazni načini kako to postići, ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto za ovakve diskusije. Zamislite si situaciju da ste u mogućnosti doprijeti do svake svoje stanice ili organa u svakom željenom trenutku. Ne bi li bilo lijepo u trudnoći imati svoj unutarnji „ultrazvuk“ s kojim bi mogli svaki tren promatrati ovaj predivan život koji u nama raste. Bez ometanja djeteta, mogli bi porazgovarati s njime, „pomilovati ga“, ispričati mu što ga očekuje kada dođe na ovaj svijet i koliko ste sretni što je s vama. Ne bi li to bilo predivno. Iako, mi to već možemo, ali naš razumski mozak nam govori da je to nemoguće. Ma nije li dovoljno samo zatvoriti oči i zamisliti da ste sa svojim djetetom, poslati mu emociju koju trenutno osjećate, zahvaliti mu se što je tu. U nebrojeno puta kada god sam tako nešto napravila osjetila bi dijete kako se pomiče. Isto tako, svaki put kada proživim bilo kakvu emociju, bilo ona dobra ili loša, obratim se djetetu i objasnim mu slikama ili riječima o čemu je riječ. Nikada ne zaboravljam da sve što ja vidim i osjećam, osjeća i on. Pa ako me nešto razljuti ili rastuži objasnim mu zašto je tako. Često se i dogodi da u trenutku kada objašnjavam razloge svog emotivnog stanja, shvatim da sam bez razloga se uplašila ili razljutila i vrlo brzo me ta emocija napusti. Smatram da na taj način potičem još u najranijem stadiju komunikaciju s djetetom čime potičem i njega da u trenutku kada se odluči pokazati kao samostalno biće, dođe svjestan i spreman sudjelovati u životu sa svojim najbližima. Ovako smo i mi spremni na nove stvari koje nas ovo malo biće može podučiti jer i dalje osjećam da je ono ravnopravni član, samo se zbog fizičke situacije nalazi u tijelu u kojem nam djeluje inferiorno. Ali opet se vraćam na biologiju i na nevjerojatnu spoznaju da se mozak razvija još dok je dijete u maternici. Iznimno je važna prehrana majke tijekom trudnoće (folna kiselina) koja utječe na pravilan razvoj mozga. Moja ginekologica ima jednu nevjerojatnu izjavu koja vas natjera da si razmislite o nekim stvarima koje radite u životu. Prvo što vam kaže je, da će vaše dijete biti izgrađeno od onoga što vi jedete. Pa, ajte vi onda mlatite hrpe čokolada, tjestenine, bijelog kruha, salama itd. OK, opet ne treba pretjerivati, ako sam imala potrebu za nečim slatkim ili slanim, utažila sam ju, ali ne u abnormalnim količinama.
Ali ne smijemo zaboraviti da također i vanjski utjecaji kroz koje prolazi majka imaju svoj neizbrisivi trag na dijete. Mi mislimo, a neki još uvijek i vjeruju, da dijete oživi tek kada ga majka prvi put osjeti da se miče. To naravno nije istina, dijete je već odavno aktivno u nama, ali mi ga osjetimo tek kada je ono malo veće. Ali ako se duboko zamislite i obratite pažnju na vaš abdomen, garantiram vam da ćete osjetiti dijete i ranije od nekih statistički navedenih tjedana. Ja sam osobno osjetila njegov prvi pokret već u 13-tom tjednu trudnoće. Mnogi mi tvrde da je to nemoguće jer sam prvorotkinja, a za njih se (pazite sada ovo) ZNA da ne mogu osjetiti dijete prije 16-ili-ili čak 20-tog tjedna trudnoće!!! Ma tko to zna, to je vjerojatno opet neka brojka i statistika koju su izračunali tako da su uzeli XY broj žena koje su promatrali ili su ih pitali kada su prvi put osjetile svoje dijete. Onda su pogledali po koji put su trudne i voila… evo vam kako su došli do te brojke. OK, OK, priznajem, ako ste žena koja radi ko manijak u nekom uredu i nema ni trenutka za sebe, pa čak ni da se sjedne i zamisli i umiri, nije ni čudo da ne osjetite nježne pokrete bebice koja vam želi reći da je tu.

0 komentar(a):

Objavi komentar