utorak, 5. siječnja 2010.

DNK

Nisam nimalo opterećena hoće li dijete sličiti više meni ili mom mužu. Spominjem to jer sam iz razgovora sa trudnicama čula svakojake priče o tome na koga će dijete sličiti, što ako ima ovakav nos ili klempava uha itd. Ovo sam tek toliko spomenula kako bih mogla napraviti malo uvod o tome što želim napisati dalje. Uče nas u školi da se nositelji nasljednih osobina nalaze u genima koji se opet nalaze na DNK. Međutim, koliko god naši znanstvenici nastojali otkriti što se to dešava unutar same DNK, teško dolaze do konkretnih odgovora. Možda je to zato jer ne možemo nas same definirati samo kroz fizičko. Mogu li nas sekvence aminokiselina na DNK molekuli činiti osobama kakvi jesmo? Da li geni koji čine DNK određuju nas kao kompletna živuća bića? Naime, prije nekoliko godina znanstvenici su pokušali otkriti kompletnu sekvencu (slijed gena) na DNK. Pretpostavili su da bi trebali pronaći oko 120 000 gena. Nakon godina i godina istraživanja otkrili su nešto više od 20 000 gena, što je samo oko 1/6 od očekivanog broja. Daljnjim istraživanjima otkrili su da taj broj nije dostatan ni za definiranje funkcije mozga, a kamo li cijelog ljudskog bića. Znači li to da dogma koju su postavili Watson i Crick (Centralna dogma DNK) pada u vodu? Možemo reći da nas geni koji su na DNK ne određuju u potpunosti, oni daju samo smjernice. Na potpuno definiranje osobnosti i karakternih crta utječu i vanjske okolnosti koje nas okružuju.
Tako naši geni tj. naša DNK sadrži svo znanje svih generacija koje su došle prije nas, samo je pitanje kako to znanje i iskustva djeluju u određenim životnim situacijama. Uzmimo u obzir situaciju u kojoj se naš daljnji predak, spiljski čovjek, nađe oči u oči sa pripadnikom nekog drugog plemena koji ga napada. U tom trenutku svo znanje i iskustva svih njegovih predaka, koje je pretočeno u njegovu DNK, dolazi do izražaja. Adrenalin skače, sve je usmjereno na koncentraciju za borbu jer samo jedan će iz nje izaći kao pobjednik. Svi hormoni koji se u tom trenutku izlučuju (adrenalin i noradrenalin) usmjereni su samo na održavanje vrste kako bi mu omogućili da pobjedi. Hajdemo se sada uputiti u našu sadašnjost. U okruženju krize koja nas već neko vrijeme pljuska, zamislite si osobu koja se nalazi na jednom sastanku cijelog osoblja u firmi koja je, zbog krize naravno, primorana smanjiti broj zaposlenih. Svi zaposlenici su upućeni da će po povratku sa sastanka na stolovima zateći jednu od dvije situacije. Ukoliko im je ostavljen žuti papirić znači da su dobili otkaz i zamoljeni su pokupiti svoje stvari, javiti se kadrovskoj službi i napustiti radno mjesto. Ili, ukoliko nisu dobili nikakav papirić, znači da nisu dobili otkaz. Glavni lik naše priče, dolazi do svog radnog mjesta i ne nalazi nikakav papirić. Prvo, osjeti olakšanje jer nije dobio otkaz. Svi znamo kako je teško naći posao, a još k tome, glavni lik ove priče ima ženu, dvoje djece i kredit za stan. Međutim, on (ili ona) primjećuje da njegov kolega koji sjedi nasuprot njega nije isto dobio otkaz. Taj kolega je nesposoban radnik, ali je prilično dobra ulizica. Kolegica koja sjedi malo dalje od njega, dobila je otkaz. Na njegovu žalost, on ovisi o njoj jer je kolegica iznimno kvalitetan i marljiv radnik, ali zbog toga što nije elokventna, uprava nije primijetila koliko je važna. Znači naš glavni lik je prepušten sam sebi od sada na dalje i samo je pitanje vremena kada će se njegovi nedostatci početi primjećivati. U glavi mu šumi, od nakupljenog straha i stresa, kada mu prolaze sve žive emocije i strahovi od mogućih situacija u kojima bi se mogao naći. Isti taj naš glavni lik, nakon ovog dana, proživio je vrlo ugodan vikend opuštajući se s prijateljima i obitelji. Međutim, nedjelja je i još mu je ostalo samo par sati do spavanja. U tom trenutku se sjeti da je sutra ponedjeljak i da se mora vratiti u žrvanj neizvjesnosti na poslu. Istodobno se i sjeti svoje kolegice koja je nepravedno ostala bez posla. Sve ga to ljuti i najradije bi probio zid šakom. A što će? Riskirati i suočiti se s upravom i na taj način staviti sebe i svoju obitelj na kocku ili će pustiti i ići dalje pa kamo ga život dovede… Odlučuje se za ovo drugo. Sve mu to u želucu stvara neugodnu reakciju. U obje ove priče, naša dva lika osjetili su djelovanje adrenalina i stresa. Međutim, dok je kod pećinskog čovjeka taj adrenalin i stres djelovao tako da mu je spasio život i osigurao mu opstanak, kod drugog lika, taj isti hormon bio je izlučen iako mu život nije bio u opasnosti, već je uzrokovao samo nakupljanje stresa. Na žalost naše tijelo ne može razlikovati situacije u kojima je nešto lažna uzbuna, a nešto osnovano. Odlazak na kratke meditacije, šetnje u prirodu, samo djeluju kao kišobran tijekom najveće oluje. Ukoliko ne pronađemo u sebi mirnu luku, dok ne naučimo ne poistovjećivati se i ne vezati se za svaku emociju koja nam proleti u mislima, bit ćemo i dalje ostavljeni na milost i nemilost oluje koje hara oko nas.
Hm… sada mi je još nešto palo na pamet. Svi znamo da se originalna DNK ne mijenja tj da je ju je nemoguće izmijeniti u smislu da joj poremetite raspored aminokiselina koje su fiksno postavljene u njoj. Drugo, DNK koja se nalazi u svakoj našoj stanici je originalni zapis kojega imamo od rođenja, to je naš genetski kod. Ako je to tako, znači da u našem tijelu postoji tzv. originalni otisak bića koje smo bili u trenutku kada smo začeti. OK… jel vidite u kojem smjeru nastojim ići? Ne? Da? Svejedno ću napisati.  S obzirom da svaka naša stanica u sebi sadrži čisti zapis DNK, onda postoji li mogućnost da na neki način vratimo u početno stanje naše tijelo? Možemo li nekako narediti toj DNK da se reaktivira ukoliko želimo promijeniti nešto u sebi samima (bolest npr.)? Ako je tako, zašto onda starimo? Prvo i osnovno, malo tko od ljudi stvarno zna povući iz sebe taj originalni kod uz pomoć kojega bi mogli biti ponovno mladi. Čak i neka istraživanja sugeriraju da je starenje kontrolirano od strane svjesnosti. S obzirom da većina ljudi djeluje na onom uobičajenom, površnom nivou, konstantno zbunjenim ponašanjem, mi ubrzavamo proces starenja unutar naših samih stanica. Ukoliko zaustavite pretjeranu mentalnu aktivnost, djelovanje stanica se vraća u njihov pravilan ritam. Ako je to stvarno istina, onda se sam proces starenja može programirati sa različitih stupnjeva svjesnosti? Hm, hm. Ukoliko se izprogramiramo da propadamo, kako je to slučaj sa starijim generacijama oko nas, onda to i postaje naša realnost tj mi počinjemo rapidno stariti. Međutim ovakvo programiranje nije jednostavno, znači nije dovoljno samo pomisliti:“OK, evo od današnjeg dana ja više neću stariti!“, već trebamo uložiti puno više truda. Pozitivni stavovi, budnost u svakom trenutku, želja da opstanemo mogu pomoći da izađemo iz okvira u kojega nas je ovo društvo ukalupilo.

0 komentar(a):

Objavi komentar