Odgovornost

U svakom tekstu spomenem neku riječ za koju mislim da bi mogla ju pobliže i detaljnije objasniti. Pa tako sam spomenula i tu odgovornost. Svi mi čujemo iz dana u dan od svojih roditelja i okoline da trebamo biti odgovorni. Ali što to uistinu znači? Da li je naša odgovornost ograničena samo na situacije koje su neposredno vezane uz nas ili je to malo širi pojam? Naime, za sve što nam se događa iz dana u dan odgovorni smo sami. Nije nam kriv niti onaj vozač koji je nesmotreno izletio ispred nas, učiteljica ili bilo tko drugi već mi sami. OK, s ovom idejom odgovornosti se lako svi povežemo i ima nam smisla. A što bi bilo da vam kažem da smo odgovorni i za sve drugo što se dešava ne samo u našoj bliskoj sredini već i dalje? To je malo teže za pojmiti. Naime, kako ja mogu biti tu gdje jesam odgovorna za rat u Afganistanu? Kakve ja veze imam s time? Meni je trebalo dosta vremena da, ne samo shvatim, već i da prihvatim da je to istinito. U nebrojeno puta se svima nama dogodilo da nas osoba koju smo tek upoznali ili ju znamo već dugi niz godina, nervira ili ljuti. Često smo u situaciji da prosudimo da je to zbog toga što je taj ili ta kriv(kriva) zbog nečega. Međutim, prava je realnost da nas kod takvih osoba smeta nešto što imamo i mi sami, ali to ili NE ŽELIMO vidjeti ili JOŠ NISMO PROMJETILI. Zato i kažemo da smo mi zrcala drugima jer kroz upravo ovakve situacije pokazujemo toj drugoj osobi (ili se pokazuje nama) nešto na čemu bi trebali poraditi. Međutim, ljudi u ovakvim situacijama su skloni odbaciti ovako nešto i odmahnuti rukom jer je lakše prebaciti krivnju na nekoga drugog. Sagledati duboko u sebe, često nas je strah jer se bojimo što ćemo sve otkopati. Vrlo je moguća reakcija, kod cura ili žena koje je muškarac prevario da se sada pitaju… pa kako je moguće da sam ja kriva za to? Da se mene pitalo, ja to ne bi tražila. Često nije tako jednostavno. Nije zec samo u grmu u kojem mi želimo da nas se na ovaj ili bilo koji drugi način povrijedi. Često se on skriva i u činjenici da smo već prolazili kroz ovakve situacije, ali smo i dalje smatrali da mi nismo krivi. Nismo primjećivali što nam se događa već smo prepustili upravljačko mjesto nekome drugome. Možda je ovakva situacija (uzmimo i dalje kao primjer prevara) tu da nas poduči da konstantno biramo iste tipove muškaraca? Da se oglušujemo na svoje unutarnje glasove koji nam govore cijelo vrijeme: „On jednostavno nije za tebe!“, ali mi opet i opet završimo sa istim tipom samo malo drugačije spakiranim.  Situacija je vrlo transparenta, ili ćete poduzeti korake koji će vas staviti za upravljačko mjesto ili ćete biti u suvozačevom sjedištu i kukati nas svojim životom. Nemojte misliti da i ja nisam bila u sličnoj situaciji. Prije nego što sam upoznala svog sadašnjeg muža, bila sam u vezi koja, kada ju sada sagledam, nije vodila nigdje. Svi oko mene pjevali su istu pjesmu, ali ja ju nisam čula. Čak i neke situacije kroz koje su prolazile neke od mojih prijateljica su bile vrlo slične mojoj tadašnjoj životnoj situaciji. Odbijala sam sagledati što mi se događa. Sve do trenutka kada sam imala osjećaj da sam došla do dna. U tom trenutku je bilo, ili ću se početi pomicati prema gore ili tonuti prema dolje. U svakom životnoj situaciji uvijek, ali UVIJEK imate pravo odabira. Pred vama su uvijek dva moguća puta, a na vam je da odaberete. Da li ćete odabrati neki koji je „loš“ ili „dobar“ za vas, sasvim je svejedno, jer svaka situacija je tu da nas nešto nauči. I iz neke naočigled „loše“ situacije možete naučiti korisne stvari. No da se vratimo na moju priču. Bila sam u tom momentu u situaciji da biram, 'oćeš lijevo ili desno… nema sredine, ne možeš više tako. Što je najvažnije, prepoznala sam taj trenutak. Onaj isti koji mi se događao već nebrojeno puta, onaj isti kada bih ja svaki put (do tada) donijela odluku zbog koje bi se moje frendice morale bojati češće (posjedile bi od mene i od mojih ispada). Ali sada je postojao onaj moment kod kojega sam ja nekako isplivala iz sve te magluštine koja me do tada okruživala. Odabrala sam ovaj put, drugačije. Javio se u meni onaj mog ego koji se bojao, ali duboko u svom srcu znala sam da sam dobro odabrala. Nedugo nakon toga upoznala sam svog muža i evo nas danas, očekujemo predivno dijete i sretni smo kao nikada do tada u životu.

Ista je situacija i sa odgovornosti. Kako smo mi svi ogledala jedni drugima, između svih nas postoji uzročno-posljedična veza. Sve što se događa nama samima, događa nam se situacijama koje su nam i bliske i daleke. Naime, ukoliko nas kod neke osobe smeta neka njegova osobina koju ima, možemo odabrati dva puta kako bi ovo mogli riješiti. Prvi odabir je da tu osobu počnemo izbjegavati i jednostavno se ne krećemo više u istom društvu. Ali često se zna dogoditi da sretnemo neku drugu osobu ili počnemo primjećivati kod osobe koju znamo odavno da nas ista stvar smeta.  A ovo je iz razloga što nas ne smeta nešto što je u toj drugoj osobi već ono što je u nama, a svi mi znamo da nije moguće pobjeći od sebe samog. A druga, i ona pametnija odluka bi bila, da sagledamo duboko u sebe i pronađemo u sebi to što nas smeta. U trenutku kada pronađemo u sebi navedeni kamen spoticanja, ne treba ga gurnuti pod najbliži mogući tepih. Može nam se dogoditi da nakon nekoliko godina svi ti kameni izađi van i bombardiraju nas istovremeno. Not good! Treba ju zavoljeti i primijetiti da je ona dio nas. Da smo mi zajedno s njom osoba kakva jesmo. U tom trenutku, primijetit ćete da vas ta druga osoba manje živcira. Mislim da je jedna kineska mudra izreka bila da sunce (ili u ovom slučaju naša pažnja) pali sve pred sobom. Pa tako i u ovoj situaciji. Isto je i da svim drugim, čak i sa bolesti. Vrlo je jednostavno, mi očekujemo uvijek da nešto bude komplicirano iako je rješenje često vrlo jednostavno i visi nam pred nosom. Treba zavoljeti prvo sebe, zatražiti da nas se očisti i osloboditi put da kroz nas prođe čisto svjetlo. Inače kod mene osobno, ako primijetim da uz neku osobu ili situaciju (ili neko koja se dogodila u prošlosti, sadašnjosti ili će se tek dogoditi) osjećam neku napetost ili strah ili bilo koju emociju koja nije jednostavno mir, uvijek radim tzv. čišćenje. Zamislim se duboko u sebi i govorim ŽAO MI JE – OPROSTI MI – HVALA TI – VOLIM TE – TI SI PREKRASNA. Svaki put kada kažete u sebi ovako nešto na svaku situaciju koja vas uznemiri, vidjet ćete da naboj tj. nemir koji se javlja je sve manji i manji. Sve do trenutka dok to ne nestane. Često ako se radi o konfliktnim situacijama (na poslu, u kući ili bilo gdje drugdje) osoba s kojom ste bili u konfliktu će se početi mijenjati. Promjena može nastupiti odmah ili nakon nekoliko puta. Razlog tome je što kada „izliječite“ sebe, liječite i tu drugu osobu. Neposredno naravno. Upravo zbog ovoga je svako izlječenje samo izlječenje. Ovo je kao neka vrsta mantre ili molitve, kako god ju želite nazvati. Ponavljanje i samo ponavljanje je ključ u svemu. Isto kao i dijete, niti jedno dijete nije naučilo hodati odmah, prvo se uspravilo na noge, pa je nekoliko puta palo, i tako sve dok nije postalo toliko sigurno u sebe i toliko snažno da je od jednog, pa dva, pa tri koraka nastala šetnja. Znači ono ne odustaje i stalno ponavlja jednu te istu radnju dok je ne usavrši. Tako je i s ovim. Uvijek i uvijek treba čistiti i čistiti sebe i za sobom. U trenutku dok netko nam povjeri neki svoj problem, podijelio je s nama neko iskustvo znači da smo i mi na sebe na taj način preuzeli dio te energije. Čišćenjem sebe pomažemo i toj osobi da nastavi svoj put dalje. Ipak smo mi zrcala jedni drugima i svi smo povezani jednom nevidljivom mrežom.