nedjelja, 14. veljače 2010.

Genije u svima nama

Eto, kada imaš vremena, uhvatiš se tako neke knjige koju ne ispuštaš iz ruku jer ti zaokupi zanimanje. Većinom to je zato jer ti podastre dosta novih saznanja, o kojima prije nisi ni razmišljao, a s druge strane natjera te da se počneš pitati o nekim činjenicama koje si kao dogmu naučio tijekom svog dugogodišnjeg školovanja.
Mnogo puta sam već pisala, a i vjerujem i osjećam da je to istinito, da je naš um jednako snažan i jak kao i bilo koja tvar koju nam netko može dati u svrhu da nam „poboljša“ zdravlje. Danas se nalazimo u položaju kada nam moderna medicina pruža mnogo prednosti vezanih uz izlječenja, međutim istovremeno dolazimo do spoznaja da odgovori ili rješenja koja nalazimo izvan nas mogu nadmašiti samo dogovori ili rješenja koja nalazimo u nama samima. Kroz zadnjih pola stoljeća znanstvenici su pretpostavljali da je svijest iznikla kao rezultat povećavanja kompleksnosti organizma. Opće je vjerovanje da je živi svijet evoluirao od bakterije do neke jednostavne životinje, zatim od nje do sisavaca koji jedini imaju veliki mozak. Ti sisavci su jedini mogli, posjedovanjem velikog mozga (neokorteksa) razviti svijest. Razvijanje svijesti objašnjavalo se potrebom kompleksne životinje (sisavca) da se nosi sa sve većom kompleksnosti životnih situacija u kojima se nalazio. Kod naših učenih znanstvenika, prvo se razvila materija, a zatim svijest. Znači prema tome, svijest se razvila kao rezultat interakcije milijuna molekula unutar našeg organizma. Znači sva ova kompleksnost i funkcioniranje svodi se na običnu „kutiju“ punu neurona. Međutim, ono što nam iskustvo govori, a novi segment u znanosti (pod nazivom epigeneza) objašnjava i dokazuje, je da svijest mijenja i organizira materiju. Ona nam za pravo cijelo vrijeme pokazuje da svijet koji se nalazi vani je pod utjecajem i onog najmanjeg pomaka kojega mi napravimo unutar nas samih.
Uzmimo vrlo jednostavan primjer. Naime, svatko je sposoban promijeniti svoj stav i djelovanje jednostavnom odlukom (sada, da li to želimo ili ne želimo učiniti je sasvim druga stvar). Svaki dan je pregršt novih mogućnosti za djelovanja koja su nesebična, naravno ukoliko smo mi budni da ih možemo prepoznati i reagirati u tom smislu. Možemo ohrabrivati ljude oko sebe, reći im neku dobru i lijepu riječ, te učiniti neko dobro djelo. Možemo se pomoliti bilo kojem božanstvu koje je najbliže našem srcu. Možemo meditirati. Možemo isključiti TV i početi čitati knjige koje će nam obogatiti srce. Možemo isto tako pogledati koji inspirirajući film ili poslušati neku muziku koja nas smiruje.
Iako je svaka od ovih metoda drugačija, sve one djeluju na stres. Bez obzira koju metodu koristili, mehanizam koji je uključen je uvijek isti. Koristimo ih kako bi pomaknuli svoje emotivno stanje iz napetosti prema smirenosti. Sva ova ponašanja možemo odabrati namjerno, te na taj način potaknuti gene radosti. Što ćemo dalje raditi s njima, oblikovat će našu daljnju budućnost.

2 komentar(a):

vladimir vasiljevic kaže...

Odlican post, bas je inspirativan i navodi na razmisljanje...

Delfinka kaže...

Zahvaljujem, baš mi je drago da čitate moje tekstove.
G

Objavi komentar