nedjelja, 4. travnja 2010.

Evo je opet… kiša!

Baš kada sam pomislila da je zima otišla evo opet jeseni. Ovih nekoliko dana sunca koje sam vidjela iskoristili smo maksimalno. Red šetnji po parkiću, red sjedenja na klupici jer trbuh je već poveći i leđa osjećaju teret kojega nose. Opet naglašavam, ne žalim se, sve je to u opisu stanja u kojem se nalazim. Tijekom šetnje odabrali bi klupicu koja je na suncu, pa bi se okrenuli i malo gledali sunce. Još nije jako tako da je i gledanje ugodno. Moram priznati da mi je to baš nedostajalo. OK, bilo je sunce i tijekom zime i znala sam ga gledati, ali nije to to. Kako se približava ljeto sve se budi, pa tako i sunce koje nas svakim danom sve jače grije. Dobro, možda ne baš danas. :)
Kako su prošle tjedne obilježili odlasci svim doktorima (prvo pregled, pa drugi pregled, pa opća praksa, pa zdravstveno itd), primijetila sam nešto što me totalno iznenadilo. Ljudi koji su prolazili pored mene bili su totalno izgubljeni. Glave su im bile pognute, samo su gledali u pod, a mali broj onih koji su podigli pogled imali su izgled ispijenosti. Ali nema to veze s vremenom i s činjenicom da li je padala kiša ili ne. Primijetila sam da je većina ljudi takva bez obzira na vrijeme. Tako da se više ne možemo izvlačiti na to.
No, dobro, ono što me zaprepastilo je da je ovakvo ponašanje kod ljudi postalo „normalno“. Znači normalno je izgledati ispijeno i općenito loše, dok čovjek koji hoda uzdignute glave i smiješi se svijetu i ljudima oko sebe, je automatski nenormalan i spreman za ludnicu. Ili se odmah pomisli da mu se ovaj podsmjehuje. Samo bih htjela skrenuti pozornost na činjenicu da svi mi kada vidimo životinju koja se tako vuče i izgleda ispijeno, prvo što pomislimo je da je ona bolesna ili na izmaku snaga. Zašto onda prema tome čovjek, koji je isto životinja ima privilegirani status i zašto prirodni zakoni za njega ne vrijede?
Naše tijelo je savršeno stvoreno da nam u svakom trenutku pokaže što ne valja. Ali mi smo ti koji smo odlučili poslušati nekog drugog (npr. doktora) koji nam govori da smo meteropati ili da imamo u sebi manji oblik depresije. Istovremeno, gle čuda, taj isti doktor ima za nas čudotvoran lijek koji će nam izliječiti određenu „poteškoću“. Ne degradiram liječnike, smatram da godine koji su oni utrošili na svoje obrazovanje su godine koje mogu nekome vratiti život. Ali svi mi znamo da je vjera u život ta koja će taj život i održati. Ako duša odumire, niti jedno tijelo ju ne može vratiti. Možda bi se svi (pa tako i doktori) trebali okrenuti i promatrati „bolesnike“ iz jednog novog kuta. Znači, ukoliko nam dođe osoba koja ima problema s niskim tlakom, možda ne bi trebali odmah uzeti blokić i prepisati za nju neku magičnu tabletu koja će mu taj tlak podići i vratiti u „normalu“. Možda bi bolje bilo malo sjesti porazgovarati s tom osobom i promotriti tu „poteškoću“ kroz malo šiti spektar. Možda je ona pod pritiskom na poslu, možda joj je obiteljsko stanje loše itd. A svi ti nagomilani „problemi“ pokazuju svoje djelovanje na tijelu. Jel svi mi znamo, svi mi vidimo nešto što moramo riješiti, ali hvatamo se rješavanja samo kada nam voda dođe do grla i kada se fizički počnemo osjećati loše. Da li bi liječnički recept trebao umjesto nekog lijeka sadržavati preporuke za odlazak u prirodu, razgovor sa bračnim savjetnikom ili suprugom ili neki drugi „alternativni“ način suočavanja s „problemom“ kojega ta osoba proživljava. Realno gledajući, kljukanje tabletama ne dovodi do rješavanja ičega, ona „problem“ koji je tu, samo potiskuje. Niski tlak je i dalje niski, samo je umjetno održavan na razini koju mi ljudi zovemo „normalnom“. Ono što uzrokuje taj niski tlak je i dalje prisutno. Ubrzo tablete za povišenje krvnog tlaka mogu uzrokovati nakupljanje vode u organizmu. I što tada? E tada će ta osoba dobiti tablete za mokrenje. Znači da li je osoba izliječena? Pa i nije, osim toga uz „problem“ kojega je imala prije, tablete koje su magično djelovale na njega, uzrokovale su neravnotežu na drugom kraju. I tako u nedogled.

1 komentar(a):

Anonimno kaže...

točno to i ja primjećujem,ponekad sam i sama takva kad se pogledam u ogledalo,to je taj užurbani način života kada čovjek jednostavno preživljava i nema vremena za sebe,nažalost.

Objavi komentar