SITNO BROJIMO...

Evo nas još imamo 2 tjedana do tog famoznog termina. Međutim, tko zna kada će se ovaj post naći na blogu s obzirom da ispred njega ima još dosta tekstova. U prvim danima nakon poroda, oslonit ću se na muža koji će povremeno postavljati jedan po jedan tekst.

Svi me pitaju kako se osjećam sada, ipak to je uskoro. Ne znam što bi rekla, nisam od onih koje su toliko lude od trudnoće i svih tih hormona i jedva čekaju da rode, ili čak mole doktore da ih porode. :) Vjerujem da je to zbog toga što sam svjesna da nisam ja ta koja određuje datum svog poroda, već to malo biće koje točno zna kada mu je vrijeme za izaći van. Lagala bih kada bi rekla da ne osjećam težinu bebe i na leđima, kukovima, nogama i svim dijelovima tijela. Sve je tu, sve osjećam, svakim danom sve više, ali to su slatki bolovi. To mi priroda govori i polako me priprema za porod. Naš dečkić se već spustio dobro u zdjelicu i spreman je za izlazak. Još par dana da se sredi i evo ga van. :) Stalno idem na WC, ruke i noge mi natiču, zglobova praktički na nogama nemam, sve je to jedna ravna linija od koljena do zglobova. Kada se pogledam, sjetim se odmah onih Tom&Jerry crtića kada gazdarica dolazi po Toma, a jedino što joj vidimo su ogromni zglobovi. E tako sam i ja sada. Ali sve je to u opisu stanja u kojem se trenutno nalazim. Svi me isto tako pitaju da li sanjam već porod, jer kako su mi objasnili, pred kraj trudnice već sanjaju o svom porodu. Ja sam to prosanjala odavno. Sada samo što mi je na pameti je dojenje. Jedva čekam kada ću to malo biće uzeti na ruke i početi dojiti. I jedva čekam osjetiti njegov miris tijela. To su trenuci koji su mi na pameti. Za porod se ne brinem, znam da će sve biti u najboljem redu i da će porod proteći savršeno kako bi i trebao. Mirna sam što se toga tiče. Za porod je sve spremno, a detalje o tome kako je sve proteklo, moći ćete pročitati na blogu.

Muški, ne brinite se, neće biti slikanih detalja poroda jer nemam ni namjeru pokazivati slike svog djeteta ili naše obitelji nakon poroda. Čak i na Facebooku gdje mogu staviti slike da ljudi vide, nećemo ih stavljati. Za pravo, od kada sam saznala da sam trudna nismo stavili niti jednu našu novu sliku. Mislim da je to bespotrebno. Ako netko želi, neka samo izvoli, sve pa i to, u životu je samo stvar osobnog izbora. Ne želim biti misteriozna ili zatajna kako bi privukla pažnju, već smatram da nema potrebe dijete previše izlagati na van. Pa nije ono maskota ili trofej kojega smo osvojili. :)

Kako smo nas dvoje malo svjesniji situacije u kojoj se dijete nalazi prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, odlučili smo se za neke mjere koje bi netko mogao nazvati drastičnima. Kako dijete provede 9 mjeseci u maternici u kojoj je pupčanom vrpcom povezan sa majkom i tijekom tih mjeseci živi i raste u uvjerenju da je jedan s majkom i svijetom koji njih dvoje okružuje. Stoga, je vrlo važno sve šokove svesti na minimum nakon njegovog rođenja. Zamislite si, 9 mjeseci ste u zatvorenom prostoru kojega doživljavate kao cijeli vaš svemir. Odjednom izlazite van i shvatite da majka nije dio vas i da je svemir još veći nego što ste mislili. Naravno, govorim o sobi u kojoj se dijete rodilo. A sada si zamislite kako je kada izađete s njim van. To je još veći svemir u kojem ne samo da postoje i drugi ljudi koji vam se cijelo vrijeme unose u lice, već postoji i mnoštvo drugih zvukova koje ste do tada čuli isključivo tiho ili tiše nego što je to sada. Ne da je to šok već zahtjeva ogromno naprezanje za tako mali organizam.

Zato je naš cilj, dijete polako upoznavati sa svijetom oko njega. Prvo neka vidi što ga sve okružuje, neka se upozna sa svojom najbližom okolinom, a onda nakon toga idemo sa ostalim članovima obitelji i to malo po malo. Ne zanimaju nas nikakvi posjeti u prvih mjesec dana (osim posjeti novopečenih baki i djedova, teta, tetaka), a čak niti oni bar jedno 2 tjedna. I naravno ne svi odjednom. Neka se redaju polako, malo jedni, pa malo drugi. Dijete, majka i otac trebaju se na pravilan način povezati. Prvih nekoliko dana dijete to isključivo radi mirisom i opipom. Majku je već odavno upoznalo, jer je boravilo u njoj tih 9 mjeseci. Međutim, sada slijedi dugi način upoznavanja. Dodirom i mirisom, preko mlijeka koje mu je najvažnija hrana. Isto tako i otac igra vrlo važnu ulogu u povezivanju. Smatram da nakon poroda, nakon što se dijete daje majci na gole grudi, isto tako bi ga i otac morao držati na sebi. Njegov miris je isto nešto novo s čim će se dijete susresti u daljnjem rastu i razvoju. Majka je važna, povezanost koju su njih svoje imali tijekom trudnoće ne može se reproducirati niti opisati, a kroz dojenje ta povezanost se dalje učvršćuje. Međutim, otac koji nema mogućnost dojenja (ili ima, kako sam nedavno pročitala u jednom novinskom članku) trebao bi jednako tako biti ključna figura u razvoju svojeg djeteta. Preuzimanje dužnosti kao što su kupanje ili presvlačenje su pohvalne jer na taj način pomaže majci da se odmori, ali emotivna povezanost s tim malim bićem je itekako važna.