Um = savršeno računalo

Negdje davno sam pročitala ovu tvrdnju. Prije se nisam toliko obazirala na tako nešto, ali s vremenom sam postala sve svjesnija koliko je to istinito. U želji da se ne ponavljam, ponavljam se vjerojatno iz teksta u tekst, a to je zato jer da bi nešto upisao u svoj novi program, trebaš ponavljati iz dana u dan. Recimo kao pisanje. Kada smo bili mali, nismo znali držati olovku u ruci, ali konstantnim ponavljanjem smo naučili ne samo držati olovku već pisati i na hrvatskom i engleskom jeziku. Shodno tome, nastavit ću se ponavljati.

Mi smo mašine za stvaranje realnosti. Mi stvaramo vlastitu stvarnost cijelo vrijeme. Sve shvaćamo kroz odsjaj nekog sjećanja tj. ogledala u pamćenju. Ono što nam se može nametnuti kao pitanje je da li onda to znači da samo živimo u velikom simulatoru prostora ili ne. Uvijek postoje odluke o smjeru u kojem se naš život može kretati, to nikada ne bi smjeli zaboraviti. Čak i ako nam se ponekada čini da nama svima upravlja neki puppet master, a mi smo samo lutkice u njegovoj ruci, sve je to iluzija.

Opet znamo da u nama postoji nešto što neki nazivaju duhom, dušom ili svijesti. Ona je ta koja vozi i upravlja ovim odijelom kojega mi nazivamo tijelom. Bez svijesti, tijelo bi bila samo nakupina tkiva odložena sa strane kao odbačeno odijelo nakon cjelodnevnog nošenja. Četiri sloja tjelesnog "odijela" imaju više vrsta senzora (tj. osjetila) uz pomoć kojih hvataju što se sve događa u okolinu u kojoj boravi. Zanimljivo je da je poznato u svijetu da misao može utjecati i promijeniti tijelo. Većina ljudi ne utječe na realnost na konstantan i solidan način zbog toga što ne vjeruju da to mogu. Da li to znači da ako mislimo da možemo hodati po vodi, da ćemo to i uspjeti? Pa, rekla bih da je to istina. To možemo reći za bilo koje pozitivno razmišljanje. Svi se mi možemo truditi da uvijek razmišljamo pozitivno. No kod većine ljudi to obično znači da imaju tanak sloj pozitivnog razmišljanja prevučen preko velike lopte negativnog razmišljanja. Tako da pozitivno razmišljanje nije zbilja onakvo kakvo se čini. To je često samo prekrivanje negativnog mišljenja kojeg imamo. Kada razmišljamo o stvarima, činimo stvarnost konkretnijom od onoga što jest i to nas obično zatoči. Možemo se upitati: Da li je stvarnost toliko kruta, da li sam ja nevažan i ne mogu je promijeniti. No ako je realnost moja mogućnost tj. mogućnost same svijesti automatski se nameće pitanje kako je mogu promijeniti? Na ovaj način smo proširili sliku o nama samima tj. došli smo do točke u razmišljanju kada vidimo da nismo samo obične lutkice koje netko pokreće kako mu se svidi. U starom razmišljanju, ja ništa ne mogu promijeniti zbog toga što nemam nikakvu ulogu u realnosti. U novom načinu i obrascu razmišljanja, JA biram iskustvo. I na taj način, doslovce,

ja stvaram svoju realnost.

Ovako kada gledamo jedan drugoga, primjećujemo i dolazimo da zaključka da smo različiti, ali u stvari ako pogledamo malo dublje vidjet ćemo da to i nije sasvim točno. Izvana je makroskopski svijet, kojega mi percipiramo preko osjetila vida. Međutim duboko u nama postoji i svijet naših stanica. Zatim tu je svijet naših atoma i svijet jezgri. Ovo su sve potpuno drugačiji svjetovi. Svi oni imaju svoj vlastiti jezik i svoje zakone. Oni nisu samo manji već je svaki od njih potpuno drugačiji i ono što je najvažnije je da se oni nadopunjavaju. Svi smo mi građeni od tih atoma i stanica, ali na svačiji ne samo izgled već i djelovanje i poimanje života djeluje i ova makroskopija izvan nas. Znači radi se samo o različitim poimanjima istine koju svatko od nas doživljava na način koji mu je najprihvatljiviji. Ali ono što je nepobitno je temeljna istina jedinstva. U toj najdubljoj, subatomskoj razini svih naših stvarnosti svi smo mi jednako tj svi smo mi JEDNO.