utorak, 4. svibnja 2010.

EVO ME STIŽEM

Cijelo vrijeme slušam priče o tome kako su moje prijateljice osjetile lažne trudove. A ja čekam, pa čekam… i ne osjećam ništa. Bar sam ja tako mislila. A misliti je… svi znamo što. :) Uglavnom da stvar bude smješnija, ja sam u zadnjih par tjedana imala lažne trudove, samo sam ja očekivala ne znam ni sama što. Moje iskustvo s lažnim trudovima je slijedeće, umjesto boli koja se povezuje sa pravim trudovima (bol koja ide od leđa), ja sam osjećala u donjem dijelu trbuha naprezanje kao kod menstrualnih bolova. Kako je trbuh veliki i kako su svi organi u mom tijelu pomaknuti da bi stala maternica sa djetetom, čak mi se ponekada činilo da su ti bolovi više povezani sa radom crijeva. E, onda su mi objasnili. Sve to ide jedno s drugim, pojačan rad maternice (stezanje i opuštanje mišića koje potiskuje dijete prema van) utječe na peristaltiku crijeva i tjera nas na WC sve češće. Meni ponekada je bilo sila na WC, ali jednostavno nije ništa izlazilo. :) Da se jednostavno izrazim. I ovo je trajalo oko 2 tjedna (kada se sjetim i pogledam unatrag).
Ali onda jedan dan doživjela sam nešto sasvim drugačije. Sjedila sam i gledala jedan predivan film (Orgasmic Birth), kojega preporučujem svim budućim parovima da pogledaju, i osjetila sam poznatu menstrualnu bol kako raste, a zatim me oblila vrućina. Ona se penjala od srca prema vratu i konačno kada je došla do vrha glave, ja sam se u potpunosti izgubila. Zapiljila sam se u neku točku ispred sebe i kao da sam otplovila. Ovaj osjećaj me odnio u potpunosti negdje izvan tijela i izvan stana u kojem smo bili. Sve zajedno je trajalo oko cca 10-20 sekundi (muž je mjerio), ali ja sam imala osjećaj da traje satima. Vrijeme nije bilo mjerljivo, postojao je samo osjećaj nekog zibanja i mirnoće, kao kada ležite na leđima na mirnom moru, a grije vas sunce. Sve je postalo totalno minorno, a jedino što sam osjećala je vrućina. Sat vremena nakon toga, došao je još jedan, bio je još intenzivniji i vrućina je bila još jača, a trajao je duže. U tom trenutku sam shvatila da me taj trud odnio još dalje i da sam malo izgubila pojam o svemu što me do tada okruživalo. Bilo je kao da ništa ne postoji. Samo je taj trenutak pulsirao oko mene. Osjećaj blaženstva, mira, nečega božanstvenog bio je oko mene. Kao da sam bila omotana u zaštitnu tkaninu iz koje je izašao cijeli život. Bila sam dio svega, ronila sam okružena jednom nevjerojatnom ljubavlju koja se sve više stiskala oko mene. I onda je opet prošlo, mjerili smo i ovaj je trajao oko 30 sek. I nakon toga je sve stalo. Svako malo osluškivala sam da li će se opet ponoviti, ali sati su prolazili i dalje ništa se nije mijenjalo. Sve do navečer. Baš nešto prije spavanja, oblio me još jedan val, međutim nisam ni stigla zaroniti i on je nestao. Ali nakon njega odmah je došao još jedan, jači i dulji, trajao je oko 1 minutu, i njemu sam se u potpunosti prepustila. Otpustila sam sve kočnice, strahove, bilo što što me ograničavalo i bila sam spremna roditi taj tren. Znala sam da se radi o lažnim trudovima, ali osjećaj koji me prolazio nakon njih bio je kao orgazam.
Otišla sam u krevet uzbuđena jer sam mislila da je to to, da će me u neko doba ujutro probuditi trudovi i da ćemo uskoro vidjeti naše dijete. Ali kako sam zaspala tako sam se ujutro i probudila. Međutim, novi dan donio mi je iščekivanje kada će se pojaviti novi trudovi. Ali taj dan nisam osjetila apsolutno ništa osim ritkanja djeteta i naprezanja crijeva. Bila sam razočarana, ne zato jer mi je dosta svega (kako neke trudnice pred kraj se osjećaju) već zato što želim vidjeti dijete, uzeti ga i početi dojiti. Skroz sam opsjednuta dojenjem. :)
Istina je da svako malo trčim na WC i da me i to veseli jako. Osim toga, trudovi sam percipirala kao nešto sasvim normalni, veselila sam se svakom. Postali su mi kao najfinija droga na koju sam se u vrlo kratkom vremenu navukla. I htjela sam ih osjetiti i opet i opet i opet.
Ovi trudovi iako su bili lažni pokazali su mi novi perspektivu u cijelom procesu rađanja. Oni te pripremaju na osjećaje koji dolaze kasnije, treba im se samo prepustiti. Ne treba bol shvaćati kao bol već kao jedno novo iskustvo koje je pred nama. Jer kada sam uronila u taj osjećaj shvatila sam da je osjećaj boli samo površan, ali kada uđeš u njega vidiš koliko je ta bol imaginarna. Ispod nje postoji samo veliko more ljubavi iz kojega se rađa novi život.

1 komentar(a):

Anonimno kaže...

Fenomenalnoooooooo

Objavi komentar