srijeda, 11. studenoga 2009.

Sunce, sunce, sunce….

Priznam, bila sam lijena i umjesto da se sjednem i pišem, radije sam radila nešto drugo. Kako se još i ovih zadnjih dana i sunce pojavilo, radila sam sve osim stvari koje sam si zacrtala taj dan. Prošli vikend imali smo vrlo užurbani vikend. Osim što svaki drugi dan idemo na plivanje, u subotu smo bili pozvani na večeru kod prijateljice. I bilo je savršeno. Priredile su nam cure ne večeru već gozbu. Malo ću udaviti, ali moram, moram spomenuti. Za predjelo nas je dočekao namaz od patlidžana i domaći ajvar koji je bilo fantastičan. Na svu sreću, sklonile su to brzo jer bi se gosti prejeli samo od predjela. Juha od celera i mahuna je bila otkriće koje namjeravam ponoviti i kod sebe doma. :) Čim mi dođe recept na mail. :) Nakon toga štruca od mljevenog mesa sa povrćem i hrpa salate. Bilo je pravo čudo što smo uspjeli zgurati i desert tj. palačinke s ricottom i višnjama na kraju. Uf… jesam se pohvalila da se nisam ni malo udebljala, ali nakon ove večere mislim da će idući tjedan vaga pokazati drugačiju priču.
Primijetila sam da mi trbuh sve brže raste i to kako mi se čini da raste preko noći. Osjećam blago zatezanje trbuha koji je svakim danom sve veći. Zatezanje osjetim tek pred kraj dana što je i potvrdilo moje osjećaje da mi trbuščić raste preko noći. I dalje idem na WC često (ne toliko često kao prije), ali po noći sigurno bar jednom. Kako mi je doktorica rekla da mogu očekivati par kapi krvi s obzirom da će mi se posteljica početi pomicati, ja svaki put pažljivo pogledam WC papir, ali ništa :))))
Volim osjećaj leptirića koje osjećam već duže u svom trbuhu. Znam točno kada je beba aktivnija, jučer recimo je navečer bila vrlo aktivna, pa sam joj odlučila pustiti muziku da malo sluša. I fino se smirila. Suprotno svim statistikama koje govore da prvorotkinje mogu tek dijete osjetiti u 20. tjednu, ja sam svoje osjetila već u 13. i osjećam ga svako malo. Naročito navečer kada se umirim u krevetu. Osjetim to lagano škakljanje u donjem dijelu trbuha koje je fantastično (je, rekla sam ponovo tu riječ :P) i koje me dovede do smijanja. Uhvati me neka dragost oko srca i sva sam u oblacima… ružičastim, mekanim, toplim oblacima. Jedne večeri je toliko dijete bilo aktivno da sam pomislila čak da je doktorica malo pogriješila i da nije vidjela drugog sa strane jer je dolje bio tulum. :) I upravo sve ovo mi pokazuje kako JA, a niti jedna druga žena nije STATISTIKA i da se ne treba uglaviti u brojke na papiru jer svaka je žena totalno drugačija. Dobro, ok, sada će neki od vas reći da svaka iznimka potvrđuje pravilo, ali ja ću opet uzvratiti da pravila nema. Svi mi živimo kako želimo, a odabir je vrlo jednostavan… želite li biti dio gomile i ići po onom pravilu kamo vas svjetina odveze ili ćete slušati svoje srce? Često srce i mozak ne funkcioniraju u skladu. To je vječita borba između ta dva dijela u nama, jedan želi biti racionalan i logičan, a drugi emotivan i često nas jedan ili drugi dovede u "probleme". A zapravo problema nema, mislim ima, ako ih vi doživite i postavite kao probleme. Na nama je da li ćemo biti racionalni ili emotivni. E sada, emotivci baš nisu omiljeni jer ih često svrstavamo u kutiju onih koji plaču, stenju ili su vječno u uzdisajima. Kada kažem kutiju, mislim na činjenicu da si u glavi često stvorimo sliku o tome kakav je netko i onda ga ne puštamo van i prosuđujemo o njemu/njoj iz često, prethodno donesenih krivih zaključaka. A kada tako razmišljamo o nekome, ne dozvoljavamo toj osobi da nam pokaže ono najvrednije što ima u sebi, a to je da je sve u nama podloženo PROMJENAMA. Samo promjena stalna jest.

0 komentar(a):

Objavi komentar