Drugi pregled (početak 10. mjeseca)

Nakon dugih 7 tjedana, koji nikako da prođu, došlo je i vrijeme za drugi pregled. Na osnovu svojih iskustava zaključila sam da od sada pa nadalje NEĆU čitati ništa na Internetu vezano uz bilo kakve simptome koje osjećam. Jer načitala sam se priča i priča od onih najgorih do onih najljepših, a najvažnije je kako se osjećate u tom trenutku. A kako sam se ja osjećala uvijek super, odlučila sam vjerovati svojem osjećaju. Pustiti neka ljudi pričaju i pišu što žele, najvažnije je kako se osjećate.

Trenutak kada sam sjela na stol i kada se na ekranu ispred mene pokazala slika djeteta, natjerala me je da skoro zaplačem. Kako mi se još do tog momenta trbuh nije vidio, nisam imala neki poseban osjećaj da sam trudna (ako izuzmemo životinjske napadaje gladi koje sam polako osjećala). Zato me i bio preplavio poseban osjećaj blaženstva kada sam vidjela dijete. Već pri nepunih 12 tjedana djetetu se već vidi formiran mozak, ručice i nožice. Kralježnica je u potpunosti formirana i dijete se već pokreće u amniotičkoj tekućini. Veličina djeteta je 6,05 cm. Kada sam se sjetila da je prije 7 tjedana bilo veliko tek 2,3 mm shvatila sam koliko je njegov razvoj u ovom stupnju ubrzan. Sjetila sam se odmah kako sam jednom sjedila u sobi (tada još nisam bila trudna iako smo muž i ja intenzivno radili na tome) i kako sam vidjela u svojim mislima sliku koja mi je potvrdila onu izreku: "Kako je gore, tako je i dolje" ili na engleskom "As above so below". Svi mi uzimamo život zdravo za gotovo. Nismo svjesni koliko je teško stvoriti život i kako ga je još teže održati. A kako se planeti stvaraju u Svemiru tako i u našem osobnom svemiru (a to je maternica) se stvara život. Prvo iz dvije stanice nastaje oplođena jajna stanica koja se velikom brzinom nastavlja dijeliti kako bi formirala sve kompleksnije stanice iz kojih će se razviti savršeno biće. Taj svemir je savršen prostor koji djetetu 9 mjeseci pruža sve što mu je potrebno. Uporno govorim o djetetu, ne o plodu ili zametku, jer smatram da u trenutku kada dođe do oplodnje u tu "kuglicu" počinje ulaziti život ili duša. Taj "ulazak" traje 3 mjeseca i to je jedan od razloga zašto se prije prvih 3 mjeseca nije nikome govorilo da je žena trudna. Jer u ta 3 mjeseca duša ulazi, ali isto tako može i izaći iz djeteta. Možda je jedan od razloga zašto izađe i odluka te duše da samo vrlo kratko dotakne jednog od roditelja i da ode dalje. I tek tada kada sam dijete vidjela kako se miče, trlja oči rukama i time što se okreće od ultrazvuka pokazuje da mu to smeta, dobila sam potvrdu svega što sam do tada osjećala i o čemu sam razmišljala. A to je, da većina žena olako shvaća to biće koje u njoj raste i koje je odlučila donijeti na svijet. Dijete se ne događa, dijete bira svoje roditelje jer ta viša inteligencija kada gleda na sve nas mrave zna u kojoj obitelji (ne samo uz oca i majku već i uz djedove i bake, tete, tetke, ujake, ujne, sestrične, bratiće…) će moći iskusiti i ostvariti sve ono što je odlučilo proći u ovom životu. Odabire sredinu u kojoj će najbolje napredovati i u kojoj će iskustva kroz koja će prolaziti imati značaj za nju/njega. A sada, zašto baš bira to što bira, odgovor na to pitanje bi možda i mogli saznati kada bi ga se sjetili pitati. :)

Sjetim se onih velikih reklama "Prve dvije su najvažnije" mislim da ih još uvijek ima po gradu. Međutim nitko ne govori o tome kako je ovih 9 mjeseci koje dijete provede u maternici isto toliko važno. Kako je dijete fizički spojeno s majkom preko pupčane vrpce i posteljice i na taj način u svoj sistem uzima sve hranjive i one manje hranjive tvari, tako je i emotivno spojeno s majkom. Svaka trudnica mi je rekla do sada da je najvažnije da je majka mirna i sretna. Upravo zato ja želim u sebi uvijek osjećati taj osjećaj neopisive sreće i zadovoljstva jer znam da ga i moje dijete osjeća. Naravno da ima trenutaka kada me obuzme i strah i tjeskoba, ali jednako tako se brzo vratim u svoj mir jer sam svjesna da sve što osjećam ja, osjeća i dijete. Kao što sam već bila napisala u prijašnjem tekstu, i muž i ja smo svjesni da uvijek trebaš nešto dati da bi primio. Dijete je velika dogovornost i to znači da u jednom trenutku naše želje nisu više u prvom planu, ali sve je to super jer velika sreća koju osjećam i veselje koje očekujem kada primim u ruke i prvi put podojim ovo malo čudo u meni nije niti blizu sreći koju bi možda osjetila kroz neke isprazne prijašnje želje.

Istina je da se tijelo majke i emocije drastično promijene. Prije sam bila opsjednuta izgledom, da lijepo izgledam, da stanem u broj 36, da mi nešto lijepo stoji. Danas se ne sramim izaći iz stana obučena u neku staru trenirku i kaput kojega sam prebacila preko sebe, nenašminkana i raščupana, jer više nisam ja ta koja je u prvom planu. Višak kilograma koje očekujem i znam da će kad-tad doći me ne zabrinjavaju, činjenica da možda nakon poroda neću stati u konfekcijski broj 36 već 38 ili 40, nije uopće strašna. Stavila sam sebe na drugo mjesto. Pojavio se u meni onaj životinjski nagon opstanka vrste, težnja da se dijete zaštiti maksimalno. Ne brojim kalorije već brojim centimetre iz mjeseca u mjesec, brojim prstiće na nogama i rukama. :)

Naravno da sve ovo ne radim sama, neizmjernu potporu imam u svom mužu koji je uz nas koliko god je to moguće. Činjenica da ne može nositi dijete niti ga roditi preokrenula se u neke druge slatke stvari koje on radi za nas. Svaku večer masira mi trbuh uljima, a nakon toga priča u trbuh priče djetetu. Jer koliko se dijete navikne i vrlo često čuje glas majke i na taj način postane jako vezano uz nju, otac je isto važna ličnost u njegovom životu. Iako mi kažu da dijete još u ovom stadiju ne može čuti, ali može osjetiti vibracije i intenzitet i ton glasa. A uostalom tko može dokazati da ne čuje? :) Isto tako kada smo sami doma i ja pričam djetetu razne priče, što radim taj trenutak, kako ćemo ga dočekati, tko ga sve očekuje. Vrlo često zamislim da sam s djetetom spojena jednom nevidljivom niti kroz koju mu šaljem sliku njegovih djeda i baki i prijatelja koji su oko nas. Da ih sve upozna prije nego što ih i vidi kada se rodi. Također smo uz pomoć prijateljice došli do audio priča prije spavanja, tako da mp3 player kojega sam skoro otpisala je dobro poslužio. Našli smo neke stare velike slušalice koje rastegnem na trbuh i puštam mu te priče, zvukove delfina i kitova. Imam još neke planove što bi htjela mu pustiti, ali to kada dođe vrijeme. Djeca uče još dok su u trbuhu, zašto onda mu ne zamijeniti TV kojega mi gledamo sa nekim ovakvim sadržajem? Za to ne treba ni malo truda, a utječe na razvoj.

Isto tako, počeli smo posjećivati bazen, bar 3 puta tjedno odemo na 1h maksimalno isplivati se na bazenu. Na taj način, smanjujem si napetost u leđima (već polako osjećam da me leđa bole) i vježbam kvalitetno. Ne samo da je plivanje dobra vježba inače već kod trudnoće ona smanjuje napetost na zglobove i mišiće, omogućuje lakši porod i prirodan porod… ima na tu temu mnogo članaka na internetu, pa nema smisla da ih nabrajam. Cilj je uglavnom da vas plivanje dodatno opusti i razmekša mišiće i kosti kako bi porod bio što kraći i lakši. Isto tako moje je iskustvo da se nakon plivanja osjećate ljepše, čišće i lakše. Treba započeti čim prije i nastaviti minimalno 3x tjedno (ili više ako možete) sve do poroda. Moj jedini minus ovome su bile eventualne bakterije koje je moguće dobiti preko vode. U konzultaciji sa ginekologom, koji mi je objasnio da se razvoj bakterija NE događa u vodi, već u trenutku kada izađete iz vode i sjedite dugo na mokrom kupaćem uvjerio me da je prvobitna odluka bila pravilna. Ionako nemam želje izaći iz bazena i sjediti na hladnome u mokrom kupaćem, kada izađem iz vode, idem pod tuš i doma. E da, naravno preporučaju se hladni bazeni, znači ne nikakve saune ili jacuzzi-ji. Danas je bio moj dan u bazenu, plivali smo muž i ja 50 min, uz naravno stanke između serija. Važno je da se ne preforsirate i da sve bude bez napora i naravno da sve bude igra. :)

Toliko do mene danas. Vrijeme je za spavanje… laku noć! :)