Ogledalo, ogledalce…

Svi mi, prije bilo kojeg izlaska iz stana, zastanemo pred ogledalom kako bi provjerili kako izgledamo. Da li nam frizura dobro stoji? Jesmo li boje koje nosimo na sebi dobro posložili? Da li nam je šminka razmazana? Itd… itd…

Društvo nas je naučilo da postoje određene regule ponašanja kojih se treba držati, ako želimo biti prihvaćeni u tom istom društvu. Međutim, malo nas obraća pažnju na ono što je uistinu bitno, a to je stanje našeg unutarnjeg JA. Koliko god se uljepšavali, šminkali, depilirali i sređivali općenito, našu nesigurnost teško ćemo sakriti od unutarnjih očiju bilo koga s kim se susretnemo. Nešto u našim očima, pokretima i djelovanju pokazivat će da smo nesigurni i da se ne osjećamo dobro u koži u kojoj se nalazimo. To može biti rezultat raznih situacija koje su imale svoje začetke u našoj najranijoj dobi, ali ako smo nesvjesni o njima, teško ćemo ih moći promijeniti. Počela sam o ovome pisati jer smo muž i ja čvrsto odlučili da ne želimo koristiti nikakva kolica niti bilo kakve guralice za dijete, u prvim mjesecima njegovog života. Razlog tome je što dijelimo mišljenje da dijete od trenutka kada se rodi treba osjećati zaštićeno i sigurno. Netko će reći da se ono može osjećati zaštićeno i sigurno i kada je u kolicima i to nekim ultrasuper soničnim. :) Sa kočnicama, suspenzijama, ovakvim ili onakvim kotačima. :) Ja bih vam htjela približiti to iz perspektive koja je meni najbliža. 

Dijete u majci boravi oko 9 mj. Nalazi se u njenoj maternici, pliva u bestežinskom stanju okruženo tekućinom moja filtrira sve, od najglasnijeg zvuka trube do najjačeg svjetla. Sve u tom okruženju je stvoreno da ga zaštiti i održi sigurnim dok ne završi svoj put razvoja. Ono što najjače čuje je glas majke i oca i otkucaje njenog srca. S tim zvukom živi tih 9 mj. Ne samo to, dijete živi u uvjerenju da je jedno sa majkom i sa svime što ga okružuje.

I sada nakon tih bajkovitih 9 mj dolazi u realnost u kojoj će boraviti od sada pa nadalje. Prvo, što ga dočeka je neko lice, čiji glas prepoznaje, i polako dolazi do spoznaje da on i majka više nisu jedno tijelo. Nema više one topline udobne maternice već se suočava sa svijetom u kojem živi. Sve mu je preglasno, ako je još i zima, teško zadržava toplinu tijela, onaj ugodan ritmički otkucaj srca kojega je čuo, više nije tu. Još kada ga se doji, osjeti toplinu majčinog tijela i čuje otkucaje srca, ali nakon toga, dok spava u svom krevetiću ili dok se vozi u svojim ultrasupersoničnim novim kolicima, toga nema.

Priznajmo si, kolica koja koristimo, nisu za dobrobit djeteta, kao da je njemu ili njoj imalo važno da li se vozi u kolicima koja su ove ili one marke. Kolica su izmislili lijeni ljudi, kojima je tlaka i napor nositi svoje dijete. Ne bih se čudila da za nekoliko godina izmisle i lebdeća kolica, da nam guranje istih bude još lakše. Kada ste roditelj (bilo da je dijete još uvijek na putu ili se radi o djetetu koje je već rođeno) svjesni ste da ste se odrekli nekih komfornosti koje ste si do sada priuštili. Ne izlazite više puno, broj prijatelja je manji jer neki ne vole djecu (ali takvih vam niti nije žao izgubiti), pa ne dolaze kod vas, više vas ne privlači kaputić iz izloga već vam je draži onaj kompletić za dijete, itd, itd. Tko nije bio svjestan ovih detalja, da ne ulazim u one suptilnije tj. duhovnije sfere, onda je djelovao totalno nesvjesno jel jelte… društvo nas uči da je logično i razumno imati dijete ako ste u braku. Ali ok, vratimo se mi našim kolicima. Naime, muž i ja smo se oboružali raznoraznim nosilicama koje se mogu koristiti umjesto kolica. Navedene nosilice olakšavaju nošenje djeteta, omogućavaju nam da se nesmetano krećemo i obavljamo različite radnje nesmetano, a opet dijete je blizu oca ili majke, osjeća miris njegove ili njene kože, čuje otkucaje srca itd. Naravno da se opet ne radi o već gotovim nosilicama već smo uzeli u obzir i krhke kosti i građu djeteta, pa smo se odlučili za tri. 

Jedna je elastična marama uz pomoć koje je moguće dijete nositi od tek par mjeseci. Može ju se vezati na različite načine, tako da dijete u njoj je postavljeno u različitim položajima. Tako naprimjer, može biti postavljeno kao da ga nosite na prsima dok spava, može biti u položaju kao da ga njišete (ili kako bi rekle naše mame, nunate), može sjediti, može vam biti na leđima itd.

 Zatim tu je tzv. sling marama, koja je dobra, ali kako je svo opterećenje samo na jednom ramenu, radije sam se u početku odlučila za elastični maramu. Kada će dijete biti jače i kada će moći samo sjediti, sling se može koristiti za vezanje tako da dijete sjedi na boku. 

U trenutku kada će dijete moći samo sjediti, prelazimo na tzv. Mei Tai. Sve ove marame ili nosilice inspirirane su postojećim iz nekog od naroda koje već milijunima godina koristi takav način nošenja djece. Tako je Mei Tai porijeklom iz Kine. 

Djelujući na taj način i omogućavajući djetetu da svoje prve mjesece života provede tako blizu roditelja, utječe na njegov daljnji razvitak. Takvo dijete gradi i osjeća sigurnost jer su njegovi roditelji tu za njega, osjeća se zaštićeno i iz takve okoline djeluje dalje. Opće je poznato da djeca koja se više nose, manje plaču, zdravija su (u smislu da dobivaju brže na težini, imaju bolju koordinaciju, bolji tonus mišića, te osjećaj ravnoteže), bolje vide svijet u kojem se nalaze (naime pogled na svijet im nije sveden samo na razinu koljena odraslih s kojim dolaze u kontakt tijekom šetnji), brže postaju neovisna i samouvjerena, brže i lakše zaspu, brže uče o svijetu oko sebe i ono što je najvažnije sretnija su. Do sada nisam stavljala nikakve reference, ali sada mislim da bi bio red. Nisam od onih koja se poziva na radove drugih ljudi, jer sve što sam pisala je stečeno iz vlastitog iskustva, ali ovdje ću stvarno učiniti iznimku jer ovo gore navedeno JOŠ nije moje iskustvo. :)

Increased Carrying Reduces Infant Crying: A Randomized Controlled Trial, Urs A. Hunziker MD, Ronald G. Barr MDCM, FRCP(C), PEDIATRICS Vol. 77 No. 5 May 1986, pp. 641-648
Current knowledge about skin-to-skin (kangaroo) care for preterm infants. Anderson GC., College of Nursing, University of Florida, Gainesville 32610
Children Need Touching and Attention, Harvard Researchers Say, By Alvin Powell, April 09, 1998

Genije u svima nama

Eto, kada imaš vremena, uhvatiš se tako neke knjige koju ne ispuštaš iz ruku jer ti zaokupi zanimanje. Većinom to je zato jer ti podastre dosta novih saznanja, o kojima prije nisi ni razmišljao, a s druge strane natjera te da se počneš pitati o nekim činjenicama koje si kao dogmu naučio tijekom svog dugogodišnjeg školovanja.

Mnogo puta sam već pisala, a i vjerujem i osjećam da je to istinito, da je naš um jednako snažan i jak kao i bilo koja tvar koju nam netko može dati u svrhu da nam „poboljša“ zdravlje. Danas se nalazimo u položaju kada nam moderna medicina pruža mnogo prednosti vezanih uz izlječenja, međutim istovremeno dolazimo do spoznaja da odgovori ili rješenja koja nalazimo izvan nas mogu nadmašiti samo dogovori ili rješenja koja nalazimo u nama samima. Kroz zadnjih pola stoljeća znanstvenici su pretpostavljali da je svijest iznikla kao rezultat povećavanja kompleksnosti organizma. Opće je vjerovanje da je živi svijet evoluirao od bakterije do neke jednostavne životinje, zatim od nje do sisavaca koji jedini imaju veliki mozak. Ti sisavci su jedini mogli, posjedovanjem velikog mozga (neokorteksa) razviti svijest. Razvijanje svijesti objašnjavalo se potrebom kompleksne životinje (sisavca) da se nosi sa sve većom kompleksnosti životnih situacija u kojima se nalazio. Kod naših učenih znanstvenika, prvo se razvila materija, a zatim svijest. Znači prema tome, svijest se razvila kao rezultat interakcije milijuna molekula unutar našeg organizma. Znači sva ova kompleksnost i funkcioniranje svodi se na običnu „kutiju“ punu neurona. Međutim, ono što nam iskustvo govori, a novi segment u znanosti (pod nazivom epigeneza) objašnjava i dokazuje, je da svijest mijenja i organizira materiju. Ona nam za pravo cijelo vrijeme pokazuje da svijet koji se nalazi vani je pod utjecajem i onog najmanjeg pomaka kojega mi napravimo unutar nas samih.

Uzmimo vrlo jednostavan primjer. Naime, svatko je sposoban promijeniti svoj stav i djelovanje jednostavnom odlukom (sada, da li to želimo ili ne želimo učiniti je sasvim druga stvar). Svaki dan je pregršt novih mogućnosti za djelovanja koja su nesebična, naravno ukoliko smo mi budni da ih možemo prepoznati i reagirati u tom smislu. Možemo ohrabrivati ljude oko sebe, reći im neku dobru i lijepu riječ, te učiniti neko dobro djelo. Možemo se pomoliti bilo kojem božanstvu koje je najbliže našem srcu. Možemo meditirati. Možemo isključiti TV i početi čitati knjige koje će nam obogatiti srce. Možemo isto tako pogledati koji inspirirajući film ili poslušati neku muziku koja nas smiruje.

Iako je svaka od ovih metoda drugačija, sve one djeluju na stres. Bez obzira koju metodu koristili, mehanizam koji je uključen je uvijek isti. Koristimo ih kako bi pomaknuli svoje emotivno stanje iz napetosti prema smirenosti. Sva ova ponašanja možemo odabrati namjerno, te na taj način potaknuti gene radosti. Što ćemo dalje raditi s njima, oblikovat će našu daljnju budućnost.