srijeda, 21. listopada 2009.

Drugi pregled (početak 10. mjeseca)

Nakon dugih 7 tjedana, koji nikako da prođu, došlo je i vrijeme za drugi pregled. Na osnovu svojih iskustava zaključila sam da od sada pa nadalje NEĆU čitati ništa na Internetu vezano uz bilo kakve simptome koje osjećam. Jer načitala sam se priča i priča od onih najgorih do onih najljepših, a najvažnije je kako se osjećate u tom trenutku. A kako sam se ja osjećala uvijek super, odlučila sam vjerovati svojem osjećaju. Pustiti neka ljudi pričaju i pišu što žele, najvažnije je kako se osjećate.
Trenutak kada sam sjela na stol i kada se na ekranu ispred mene pokazala slika djeteta, natjerala me je da skoro zaplačem. Kako mi se još do tog momenta trbuh nije vidio, nisam imala neki poseban osjećaj da sam trudna (ako izuzmemo životinjske napadaje gladi koje sam polako osjećala). Zato me i bio preplavio poseban osjećaj blaženstva kada sam vidjela dijete. Već pri nepunih 12 tjedana djetetu se već vidi formiran mozak, ručice i nožice. Kralježnica je u potpunosti formirana i dijete se već pokreće u amniotičkoj tekućini. Veličina djeteta je 6,05 cm. Kada sam se sjetila da je prije 7 tjedana bilo veliko tek 2,3 mm shvatila sam koliko je njegov razvoj u ovom stupnju ubrzan. Sjetila sam se odmah kako sam jednom sjedila u sobi (tada još nisam bila trudna iako smo muž i ja intenzivno radili na tome) i kako sam vidjela u svojim mislima sliku koja mi je potvrdila onu izreku: "Kako je gore, tako je i dolje" ili na engleskom "As above so below". Svi mi uzimamo život zdravo za gotovo. Nismo svjesni koliko je teško stvoriti život i kako ga je još teže održati. A kako se planeti stvaraju u Svemiru tako i u našem osobnom svemiru (a to je maternica) se stvara život. Prvo iz dvije stanice nastaje oplođena jajna stanica koja se velikom brzinom nastavlja dijeliti kako bi formirala sve kompleksnije stanice iz kojih će se razviti savršeno biće. Taj svemir je savršen prostor koji djetetu 9 mjeseci pruža sve što mu je potrebno. Uporno govorim o djetetu, ne o plodu ili zametku, jer smatram da u trenutku kada dođe do oplodnje u tu "kuglicu" počinje ulaziti život ili duša. Taj "ulazak" traje 3 mjeseca i to je jedan od razloga zašto se prije prvih 3 mjeseca nije nikome govorilo da je žena trudna. Jer u ta 3 mjeseca duša ulazi, ali isto tako može i izaći iz djeteta. Možda je jedan od razloga zašto izađe i odluka te duše da samo vrlo kratko dotakne jednog od roditelja i da ode dalje. I tek tada kada sam dijete vidjela kako se miče, trlja oči rukama i time što se okreće od ultrazvuka pokazuje da mu to smeta, dobila sam potvrdu svega što sam do tada osjećala i o čemu sam razmišljala. A to je, da većina žena olako shvaća to biće koje u njoj raste i koje je odlučila donijeti na svijet. Dijete se ne događa, dijete bira svoje roditelje jer ta viša inteligencija kada gleda na sve nas mrave zna u kojoj obitelji (ne samo uz oca i majku već i uz djedove i bake, tete, tetke, ujake, ujne, sestrične, bratiće…) će moći iskusiti i ostvariti sve ono što je odlučilo proći u ovom životu. Odabire sredinu u kojoj će najbolje napredovati i u kojoj će iskustva kroz koja će prolaziti imati značaj za nju/njega. A sada, zašto baš bira to što bira, odgovor na to pitanje bi možda i mogli saznati kada bi ga se sjetili pitati. :)
Sjetim se onih velikih reklama "Prve dvije su najvažnije" mislim da ih još uvijek ima po gradu. Međutim nitko ne govori o tome kako je ovih 9 mjeseci koje dijete provede u maternici isto toliko važno. Kako je dijete fizički spojeno s majkom preko pupčane vrpce i posteljice i na taj način u svoj sistem uzima sve hranjive i one manje hranjive tvari, tako je i emotivno spojeno s majkom. Svaka trudnica mi je rekla do sada da je najvažnije da je majka mirna i sretna. Upravo zato ja želim u sebi uvijek osjećati taj osjećaj neopisive sreće i zadovoljstva jer znam da ga i moje dijete osjeća. Naravno da ima trenutaka kada me obuzme i strah i tjeskoba, ali jednako tako se brzo vratim u svoj mir jer sam svjesna da sve što osjećam ja, osjeća i dijete. Kao što sam već bila napisala u prijašnjem tekstu, i muž i ja smo svjesni da uvijek trebaš nešto dati da bi primio. Dijete je velika dogovornost i to znači da u jednom trenutku naše želje nisu više u prvom planu, ali sve je to super jer velika sreća koju osjećam i veselje koje očekujem kada primim u ruke i prvi put podojim ovo malo čudo u meni nije niti blizu sreći koju bi možda osjetila kroz neke isprazne prijašnje želje.
Istina je da se tijelo majke i emocije drastično promijene. Prije sam bila opsjednuta izgledom, da lijepo izgledam, da stanem u broj 36, da mi nešto lijepo stoji. Danas se ne sramim izaći iz stana obučena u neku staru trenirku i kaput kojega sam prebacila preko sebe, nenašminkana i raščupana, jer više nisam ja ta koja je u prvom planu. Višak kilograma koje očekujem i znam da će kad-tad doći me ne zabrinjavaju, činjenica da možda nakon poroda neću stati u konfekcijski broj 36 već 38 ili 40, nije uopće strašna. Stavila sam sebe na drugo mjesto. Pojavio se u meni onaj životinjski nagon opstanka vrste, težnja da se dijete zaštiti maksimalno. Ne brojim kalorije već brojim centimetre iz mjeseca u mjesec, brojim prstiće na nogama i rukama. :)
Naravno da sve ovo ne radim sama, neizmjernu potporu imam u svom mužu koji je uz nas koliko god je to moguće. Činjenica da ne može nositi dijete niti ga roditi preokrenula se u neke druge slatke stvari koje on radi za nas. Svaku večer masira mi trbuh uljima, a nakon toga priča u trbuh priče djetetu. Jer koliko se dijete navikne i vrlo često čuje glas majke i na taj način postane jako vezano uz nju, otac je isto važna ličnost u njegovom životu. Iako mi kažu da dijete još u ovom stadiju ne može čuti, ali može osjetiti vibracije i intenzitet i ton glasa. A uostalom tko može dokazati da ne čuje? :) Isto tako kada smo sami doma i ja pričam djetetu razne priče, što radim taj trenutak, kako ćemo ga dočekati, tko ga sve očekuje. Vrlo često zamislim da sam s djetetom spojena jednom nevidljivom niti kroz koju mu šaljem sliku njegovih djeda i baki i prijatelja koji su oko nas. Da ih sve upozna prije nego što ih i vidi kada se rodi. Također smo uz pomoć prijateljice došli do audio priča prije spavanja, tako da mp3 player kojega sam skoro otpisala je dobro poslužio. Našli smo neke stare velike slušalice koje rastegnem na trbuh i puštam mu te priče, zvukove delfina i kitova. Imam još neke planove što bi htjela mu pustiti, ali to kada dođe vrijeme. Djeca uče još dok su u trbuhu, zašto onda mu ne zamijeniti TV kojega mi gledamo sa nekim ovakvim sadržajem? Za to ne treba ni malo truda, a utječe na razvoj.
Isto tako, počeli smo posjećivati bazen, bar 3 puta tjedno odemo na 1h maksimalno isplivati se na bazenu. Na taj način, smanjujem si napetost u leđima (već polako osjećam da me leđa bole) i vježbam kvalitetno. Ne samo da je plivanje dobra vježba inače već kod trudnoće ona smanjuje napetost na zglobove i mišiće, omogućuje lakši porod i prirodan porod… ima na tu temu mnogo članaka na internetu, pa nema smisla da ih nabrajam. Cilj je uglavnom da vas plivanje dodatno opusti i razmekša mišiće i kosti kako bi porod bio što kraći i lakši. Isto tako moje je iskustvo da se nakon plivanja osjećate ljepše, čišće i lakše. Treba započeti čim prije i nastaviti minimalno 3x tjedno (ili više ako možete) sve do poroda. Moj jedini minus ovome su bile eventualne bakterije koje je moguće dobiti preko vode. U konzultaciji sa ginekologom, koji mi je objasnio da se razvoj bakterija NE događa u vodi, već u trenutku kada izađete iz vode i sjedite dugo na mokrom kupaćem uvjerio me da je prvobitna odluka bila pravilna. Ionako nemam želje izaći iz bazena i sjediti na hladnome u mokrom kupaćem, kada izađem iz vode, idem pod tuš i doma. E da, naravno preporučaju se hladni bazeni, znači ne nikakve saune ili jacuzzi-ji. Danas je bio moj dan u bazenu, plivali smo muž i ja 50 min, uz naravno stanke između serija. Važno je da se ne preforsirate i da sve bude bez napora i naravno da sve bude igra. :)
Toliko do mene danas. Vrijeme je za spavanje… laku noć! :)

Prvi pregled (kraj 8. mjeseca)

Kako sam saznala da sam trudna krajem ljeta, uspjeli smo se najaviti za pregled u jednu privatnu polikliniku vrlo brzo. Kako je vrijeme još bilo lijepo, a vikendica na moru je oko 3h vožnje od Zagreba, uhvatili smo vikend za još malo uživancije daleko od Zagreba. Jednostavno kada odeš u to malo mjesto, isključiš se iz ove ludosti koja hara ovim gradom. Ljudi su tmurni, loše raspolože, hodaju pognutih glava i vrte filmove. Čim vidim tako nekog čovjeka, sjetim se one kineske izreke (valjda je izreka) da čovjek koji gleda u tlo polako umire. Brrr!! U čemu je problem, bojimo se pogledati naprijed u strahu da ćemo vidjeti što dolazi prema nama? Lakše je ovako, ne diraj, ne talasaj pa što bude bit će. :) Tko voli, neka izvoli. Ja radije gledam ispred sebe i promatram svaki detalj kao da ga prvi puta vidim. Na sve oko sebe treba gledati s onim djetinjim veseljem. Kao kada prvi puta se igraš s nekom novom igračkom, nakon nekog vremena ti dosadi i ispustiš ju. Ali opet, kada joj se vratiš veseli te jednako kao i kada si ju prvi put uzeo u ruke. Tako je sa svime u životu, jedina je razlika što s godinama igračke postaju sve skuplje. :)
Zagreb me deprimira, previše nas je u zgradama, trgovima, parkovima… odrasla sam u ovom gradu, ali za svoje dijete želim nešto sasvim drugačije. Želim ga pustiti da se nesputano igra u nekom polju ili šumi koja je blizu naše kuće, gdje se neću brinuti da li ga je auto lupio, da li mu neki nepoznati čovjek nudi bombone ili da li je blizu ceste. Želim da moje dijete trči i skače dok se ne umori ili ne ogladni, da kada dođe doma moram ga dobro oprati kako bi skinula blato i travu s njega i da tako zdravo umoran ode u krevet. Želim na njemu osjetiti miris prirode i što je najvažnije želim da uči od svega što ga okružuje. Od drveta, travke, konja, krave, kokoši… želim da promatra prirodu njenoj najvećoj slavi. Da samo iskustveno koristeći sva osjetila vidi kako se priroda mijenja, kako se mijenjaju godišnja doba i po kojim zakonima se ona upravlja. Nisam od onih roditelja koji će svoje dijete staviti pred televizor ili Playstation i biti sretni što je zaokupljeno tim "igračkama". Jer, moje je mišljenje, da nas te "igračke" zatupljuju. Uvuku vas u mrežu ovisnosti i prije nego što ste svjesni, čim se probudite ujutro palite TV, kada dođete s posla opet ga palite i ubrzo cijeli vikend prosjedite pred njime. Netko to može nazvati životom, ja to zovem životarenje. Ali kao što sam rekla, tko voli neka izvoli.
Ponekada se pitam, kada vidim i slušam ljude oko sebe, zašto neki uopće žele dijete. Tek tada vidim koliko smo se zatvorili u kutije… život nam je postao kao scenarij u nekom filmu. Rodiš se, ideš u škole, zaposliš se, upoznaš nekog, udaš se (oženiš se), napraviš dijete, radiš, radiš, radiš, radiš…. I onda tvoja djeca kreću u taj začarani krug nakon tebe. I sve je opet po starom. E pa, treba razbiti tu monotoniju, ja svom djetetu NE želim takav život. Želim da se veseli, da mu svaki posao bude igra, a to sada nije moguće. Moja generacija sve više radi, ok više i zarađujemo, ali kada se sjetim kako su moji roditelji radili i koliko su imali vremena za mene, vidim koliko su oni bili sretniji. Sada više nije pitanje da li sebi ili djetetu možemo nešto priuštiti, pitanje je samo da li za to imamo vremena. Danas se unutar mojeg društva više toliko ne cijene materijalne stvari već slobodno vrijeme koje je na raspolaganju pojedincu. I onda se ja pitam, koliko jedan roditelj može kvalitetno vremena provesti sa svojim djetetom, ako radi od 8 do 17 h ili čak do 18 h? E upravo takav život ne želim svojoj obitelji.
Upravo zbog svega toga želim svoju obitelj skloniti iz ovog ludog grada negdje u neku manju sredinu, živjeti na zemlji i od zemlje i uživati u svakom danu, sretna i vesela.
No da se vratimo na temu današnjeg teksta, a to je naš prvi pregled. Dakle, kod poziva u polikliniku za ugovaranje prvog pregleda, obično vas pitaju prvi dan zadnje menstruacije. Na osnovu podatka kojega im date, sestra izračuna u kojem ste tjednu trudnoće, jer nema smisla da dolazite na pregled ako niste došle do 6, 5 ili 7 tjedna jer tek tada djetetu srce počinje kucati. Prema njihovom izračunu, ja sam već bila ušla u 8. tjedan. Kod pregleda ultrazvukom doktorica je uspjela vidjeti plod koji je bio veličine 2,3 mm i tek se počelo nadzirati formiranje posteljice. Prema njihovom izračunu, ja sam bila trudna 5 tjedana i 5 dana, dakle prerano da se vidi i čuje srčeko. Ali dobro, tijekom tog prvog pregleda čuli smo dosta korisnih informacija i dobili smo upute za daljnje pretrage. S obzirom na tegobe koje sam počela osjećati do tada i s obzirom na prirodu posla kojega sam obavljala, propisano mi je mirovanje ODMAH. Također sam dobila kapsule Prenatala i Mg koje pijem jednu dnevno. Prenatal je smjesa vitamina i minerala koji se preporučuju tijekom trudnoće i često u ranim tjednima zna izazvati mučnine. Ja iskreno nisam povezivala to sa Prenatalom jer sam osjećala mučnine i nisam se s time pretjerano poistovjećivala. Magnezij je tu da ojača posteljicu. To je postala moja rutina, nakon ručka dvije kapsule. Naravno da kod prvog posjeta dobijete i upute što smijete jesti, a što se preporuča da izbjegavate. Neću o tome previše jer se to može pročitati na svim stranicama o trudnoći. Htjela bih samo još jednu sitnicu podijeliti sa svima vama. Naime kod prvog pregleda našli su mi bakterije koje ne bi trebale biti prisutne. Umjesto hrpe kemije (vaginalete, razne druge kapsule ili tablete) dobila sam Kantarionovo ulje i upute za korištenje. Naime, svaku večer bi mi muž uštrcao oko 2 mL ulja u rodnicu sve dok nismo potrošili cijelu bočicu. Istovremeno sam promijenila prehranu. Umjesto hrpe gluposti koje inače trpamo u sebe (naročito kada dobivamo neke želje tijekom trudnoće) moja prehrana se sastojala od slijedećeg:
  • doručak: voće (ananas, mandarine, kivi, banane ili bilo koje voće koje trenutno imate)
  • ručak: riba ili bijelo meso uz puno salate (često uz bilo koju salatu uvijek naribam svježe cikle i obavezno mrkvice)
  • večera: voće ili povrće
Često bi znala provjeravati i pH urina (imam doma pH papiriće) jer iz iskustva i teoretski znam da kiseli pH pogoduje u organizmu razvoju bakterija i virusa, a time i oboljenja. pH neutralan i još bolje lužnat važan je za zdravlje organizma. A lužnati pH postiže se unošenjem namirnica koje su lužnate, a to su: svo sirovo voće i povrće, sok limuna, klice, quinoa, grožđice, juhe od povrća, češnjak, itd. Uglavnom, trebalo bi izbjegavati ono što najviše i jedemo: kruh, meso, mliječne proizvode, čokoladu, kofein, kokice, bijeli šećer, gazirana pića, žitarice, itd.
Naravno da neke stvari baš i nisam poštovala, ali sam jela namirnice za koje sam znala da su dobre ili za mene ili za dijete (npr. jogurte i kefire). Meso koje jedem je uvijek bijelo pileće ili pureće meso i naravno minimalno dva puta tjedno riba koja je dobra zbog omega-3 masnih kiselina.
Od pretraga koje mi je doktorica napisala obavila sam samo GUK (glukoza u krvi), tipiziranje krvne grupe i test za hepatitis B. Što manje bodu u mene igle i što me manje pregledavaju tim bolje. Jer doktori da mogu stavili bi vas pod povećalo i secirali do kud mogu. Hvala, ali ne hvala. :)
Nakon što sam sve obavila trebalo je samo pričekati još 7 tjedana do idućeg pregleda… a što je bilo na idućem pregledu, to ću vam ispričati drugom prilikom.

nedjelja, 18. listopada 2009.

Kako je sve počelo

Kada smo muž i ja odlučili imati dijete, bili smo sretni jer nam je ta želja došla istovremeno i jer smo oboje to htjeli iz srca. Znali smo da je to velika odgovornost i da će nam uvelike promijeniti život. Isto tako smo znali da mi možemo biti samo potpora djetetu (nadolazećem biću) koje će upravo nas odabrati kao roditelje. Mi smo znali tko smo, što smo i što možemo ponuditi djetetu i odatle smo krenuli. Tako, prije nego što smo počeli voditi ljubav (sa ciljem da se stvori novi život), postavili smo si pitanje zašto želimo dijete i kakvo dijete želimo. Naravno da nismo tražili dijete plavih očiju, smeđe kose, pjegicama i sa slatkim prćastim nosićem :)

Naša želja je bila da dobijemo dijete koje će biti NAJBOLJE ZA NAŠE NAJVIŠE DOBRO I NAJVIŠE DOBRO SVIH UPLETENIH. Tako bi, svaku večer prije spavanja, zaželjeli da nam se ta želja i ostvari. Time smo, na neki način, svaku večer prizivali točno određeno dijete i mislima (svaki dan) stvarali energiju koja je olakšala tom određenom djetetu da dođe na ovaj svijet.

Da napravim mali intermezzo, i muž i ja smatramo da nije sve samo klasična materija koju znanost dokazuje, već i mnogo toga što znanost za sada nije uspjela dokazati. Da! Sam materijalni tj. fizički čin stvaranja djeteta na zemlji uključuje jednu jajnu stanicu i jedan spermij. No, to je samo djelomično dovoljno. Drugi dio te priče je duh ili duša ili život, tj. ono što danas mnogi znanstvenici traže i čiju tajnu žele otkriti. Ja bih rekla ovako: "Da bi se nešto stvorilo uvijek je potrebno nešto i dati". U ovom slučaju to je jedna jajna stanica, jedan spermij, a tek onda uđe i život :)

I onda je krenuo onaj zabavni dio. Vodili smo ljubav i bilo je prekrasno. Držali bi sliku nas sa djetetom, osjećali ga kako je već sa nama, kako se igramo, kako se veselimo zajedno. Kada smo počeli voditi ljubav za stvaranje djeteta, dobili smo jednu novu, sasvim drugačiju sliku seksa, koju do tada nismo osjetili. I tako je to trajalo neko vrijeme. I dalje smo nastavili svaku večer prije spavanja željeti želju. Prvi mjesec smo išli zbrajati kada su plodni dani, no onda, kada je početkom slijedećeg mjeseca došla menstruacija, dobili smo još jednu potvrdu da čovjek ne može kontrolirati stvari kao što je život i jednostavno smo se prepustili.

Jednostavno treba početi vjerovati sam sebi i svojim osjećajima. Počeli smo sve više dozvoljavati sami sebi da slušamo svoja tijela i unutarnji glas u nama i da počnemo čitati znakove koji su tu oko nas svakodnevno i koji nam govore sve što se oko nas događa. Drugi mjesec je isto tako prošao i menstruacija je opet došla. Sredinom trećeg mjeseca počeli su se pojavljivati znakovi. Tako je jednu noć je i moj muž sanjao tri mjeseca i znali smo da je taj treći mjesec "naš mjesec". Do tada, svaki put kada bih zatvorila oči, znala sam da ću taj mjesec dobiti menstruaciju. Međutim, ovaj treći mjesec sam osjetila da sam trudna. U početku nije bilo nikakvih specifičnih fizičkih znakova, nisam povraćala, niti sam imala specifičnu odbojnost prema bilo kojoj hrani, niti sam primjećivala da sam dobila na težini.

Kako se približavao datum kada sam trebala dobiti menstruaciju, osjećala sam iste tegobe kao i svaki mjesec prije toga (nelagoda nisko u području trbuha, bolovi u leđima i bolovi u grudima), te sam počela sumnjati u svoje prijašnje osjećaje. Kako se datum sve više primicao, bila sam sve nervoznija. Većinom je to bilo iz straha da se opet ne razočaram kada se ujutro probudim i vidim krv, a i zbog onog iracionalnog straha kojeg većina žena, koje žele imati dijete ima, a to je da li uopće mogu zatrudnjeti. Naravno da vam u tom trenutku kroz glavu prolazi tisuću i jedna negativna misao koja vas plaši. Čudno je to da nisam ni pomislila da unatrag dugi niz godina nikada nisam imala nikakvih ginekoloških problema. U svom tom šumu različitih negativnih filmova koji su mi prolazili kroz glavu, opet sam zaboravila da se ne radi isključivo i samo o materiji. Tako je lako to zaboraviti! Kako moji menstrualni ciklusi nisu isključivo 28 dana, već se krećem od 28 pa do čak 35 dana, odlučili smo test napraviti puno kasnije.

Sjećam se da je bila srijeda ujutro kada smo ga napravili. Probudila sam se uobičajeno za radni dan i odmah napravila test, iako je na njemu pisalo da se može napraviti tokom cijelog dana. Poslušno sam pričekala 5 minuta i naravno da su moji prvi osjećaji bili u pravu – test je bio pozitivan. Bili smo presretni. Taj cijeli radni dan je prošao kao u nekom ružičastom oblaku. Osjećala sam se kao da hodam okružena nekom zaštitnom membranom iz koje je isijavala sreća. Idući korak bio je posjet ginekologu kako bi dobili i službeni dokaz.

Eto i tako je sve počelo...

petak, 16. listopada 2009.

Kratki uvod prije svega :)

Odlučila sam podijeliti sa svima vama fizička i psihička iskustva moje prve trudnoće. Također bih htjela iznijeti svoja razmišljanja i odluke o prirodnom porodu. Nadam se da ću na ovaj način potaknuti žene da se prisjete svoje stvarne prirode i da pronađu snagu koju oduvijek imaju u sebi.